Ovogodišnja plinska kriza pokazala je da Hrvatska mora nešto učiniti u vezi s dobavom toga važnog energenta u našu zemlju. Iako plina imaju i Iran, Alžir, Tunis, Norveška i Azerbajdžan, ključni plinski subjekt u Europi jest, bila je i bit će, Rusija.

Raspadom Sovjetskog Saveza postojeći plinovodi koji od Rusije vode prema Zapadu postali su nepouzdani, što zbog tehničko-tehnoloških, što zbog političko-ekonomskih razloga. Stoga je zajednički interes Rusije i europskih zemalja da se što sigurnije transportiraju što veće količine plina. Rješenje je pronađeno u projektima Sjeverni tok i Južni tok. Iako će i Hrvatska profitirati uskoro s otvaranjem plinovoda ispod Baltika, zbog oslobađanja dosadašnjih dobavnih kapaciteta Hrvatskoj je puno zanimljiviji Južni tok. Hrvatski politički vrh je do sada bio neodređen u vezi s uključivanjem naše zemlje u taj projekt unatoč tome što su u njemu i Srbija i Slovenija. Nagađa se da je glavni razlog za hrvatsku rezerviranost prema Južnom toku bilo to što njega nije “preporučila” Europska unija. Isto tako politički vrh, ali i javnost, zgrozio se od bilo kakvog povezivanja sa Srbijom. Preokret se dogodio nedavno kada je postalo jasno da je “preporučen” plinovod Nabucco ipak stvar malo dalje budućnosti. Iako je premijerka Kosor ovih dana u Gdanjsku razgovarala o mogućnosti hrvatskog priključenja Južnom toku s ruskim premijerom Putinom, rezultat nije izvjestan. Rusi su još u lipnju obećali napraviti studiju izvodljivosti nakon koje će se znati nešto više. No upućeni smatraju da će izbor ljudi u hrvatskom pregovaračkom timu utjecati na odluku Rusa jer neki dužnosnici su se, navodno, u ruskim očima odviše kompromitirali u svojim proturuskim stavovima da bi se s njima ozbiljno pregovaralo.