Dok se o štednji, kao o nužnom zlu u vremenu krize stalno govori, brojke pokazuju da domaća štednja kontinuirano raste. Udio štednje u BDP-u iznosio je 60 posto krajem prošle godine, s tim da se godinama štednja povećavala više od 10 posto godišnje. To je i dalje premalo, a stil života iznad mogućnosti i dalje plaćamo kreditima, upozoravaju ekonomisti.

Iz madraca u banke
Brojke o udjelu štednih i oročenih depozita u BDP-u svjedoče o kontinuiranom rastu štednje u bankarskom sektoru. Zanemarujući štednju “ispod madraca i u čarapama”, u bankama je ukupna štednja do kraja ožujka 2009. dosegnula 213 milijardi kuna. Dodaju li se tom iznosu depoziti na žiro i tekućim računima, ukupni depoziti u bankama penju se na 246,6 milijardi kuna, što uključuje sve sektore. Istodobno su banke ukupno odobrile 256 milijardi kuna kredita. Krajem 2000. udio štednje u BDP-u dosezao je gotovo 52 posto BDP-a, a ukupna štednja iznosila je 91,3 milijarde kuna. Godinu poslije taj udio pao je petpostotnih bodova, da bi od 2002. nadalje ukupna štednja rasla prosječno 13 posto iz godine u godinu.

Rastrošni štediše
No u jeku propasti dijela inozemnih banaka u listopadu 2008. panika je iz domaćih banaka izvukla oko 3,5 milijarde kuna. Zahvaljujući stabilnim domaćim bankama i odlukom da po uzoru na zemlje Europske unije jamči za uloge do 400.000 kuna, štednja se do kraja prvog tromjesečja ove godine vratila u banke. Ipak, rast štednje gotovo se prepolovio usporivši na 7,1 posto. Promijenila se i struktura jer je udio devizne štednje skočio sa 66,3 na 72,7 posto, što je poništilo napore središnje banke da smanji izloženost domaćega gospodarstva europskoj valuti. Osim toga poduzeća su pod pritiskom nelikvidnosti smanjila štednju za šest posto pa je njihov udio u ukupnoj štednji pao na 17,3 posto. Ekonomisti pak upozoravaju da su brojke daleko od zadovoljavajućih. “Udio ukupne štednje u BDP-u samo je jedan pokazatelj, treba gledati strukturu”, kaže ekonomski analitičar Ante Babić napominjući da se u europskim zemljama puno više štedi, a manje živi na kredit. “Prijelomna godina bila je 2000. kad su banke intenzivno započele krediranje jer smo tada počeli trošiti kao ludi. Budući da je štednja zrcalo potrošnje, znači da ili cijelo vrijeme trošimo staru štednju ili živimo na kredit”, kaže Babić.

Loše navike

Uskoro po starom
Usporavanje štednje veći je problem nego što se čini, smatraju stručnjaci. “Problem nije država, ona uvijek može biti u deficitu. Problematično je ako sektor stanovništva, kao jedini sektor u suficitu, ostane bez novca za štednju jer taj sektor u biti financira sve ostale segmente ekonomije”, kaže Babić, ne vjerujući da će kriza bitnije promijeniti štedne navike. “Stisnut ćemo se neko vrijeme, no ljudi imaju sve kraće pamćenje pa se za godinu-dvije nitko više neće sjećati krize”, prognozira Babić.