Dobiva li mostarski Aluminij struju ispod tržišne cijene od šibenskoga TLM-a, hoće li tvornica preživjeti krizu, je li privatizacija propala, za Poslovni dnevnik govori Ivo Lasić, direktor mostarskoga diva, koji je u svibnju preuzeo dužnost od Mije Brajkovića.

Hrvatski mediji objavili su da šibenski TLM isporučuje struju Aluminiju po cijeni koja je znatno niža od tržišne. Možete li objasniti o čemu se radi?
Aluminij i TLM Šibenik surađuju više od 30 godina. Ta suradnja je uvijek bila na ekonomskim načelima na osnovu kojih smo potpisali dugogodišnji ugovor putem formule po kojoj cijena struje, koju nama isporučuje TLM, ovisi o cijeni aluminija na Londonskoj burzi kojeg mi pak isporučujemo TLM-u. Cijene su vezane za Londonsku burzu koja određuje cijenu metala iz čega proizlazi cijena struje. Od TLM-a sada dobivamo struju po nižoj cijeni, ali i oni od nas aluminij dobivaju također po znatno nižoj cijeni nego ranije.

Znači li do da ste vi TLM-u plaćali struju koja je bila viša od tržišne cijene, kada je cijena aluminija bila viša?
Upravo tako. Imali smo cijenu metala prije godinu dana od 3300 dolara, a nedavno je bila 1300 dolara. Znači, dajemo TLM-u 2000 dolara nižu cijenu. Prema tome, normalno je da je i manja cijena struje. Vidite, mi smo smanjili proizvodnju 25 posto, no isporuka našega aluminija TLM-u nije smanjena. Dakle, ta relacija između nas dugo postoji na korektnim i ekonomskim osnovama i takva će biti nastavljena. Imamo zajedničke sastanke svaki mjesec i funkcioniramo na takvom temelju 30 godina s dugoročnim ugovorima. TLM se može na nas osloniti da će dobiti metal koji bi morao nabavljati na svjetskoj burzi puno nepovoljnije.

Hoće li Aluminij imati dovoljno struje iz bosanskohercegovačkih izvora do kraja ove godine i kakva su vaša predviđanja što se tiče recesije?
BiH ima čak i viškove električne energije što znači da ona može zadovoljiti potrošače. Kao domaći najveći izvoznik normalno je da računamo na količinu struje koja nam treba. Hoće li recesija potrajati, hoćemo li ostati na ovome kapacitetu ovisi o puno stvari. Iduće godine treba nam struja za puni kapacitet i to tražimo iz sustava iz BiH. Pitanje je po kojoj cijeni. Iznijeli smo svoje zahtjeve i taj dijalog je započeo. Imamo poprilično vremena i ne bi trebalo biti problema.

Do sada je Aluminij plaćao 20 posto skuplju cijenu nego ostali na području koje opskrbljuje Elektroprivreda BiH?
Tražimo dovoljno struje i da je dobivamo po kriterijima po kojima je dobivaju i ostali veliki potrošači u našoj zemlji.

Vaš prethodnik, Mijo Brajković, najavljivao je izgradnju termoelektrane u krugu tvornice?
Izgradnja termoelektrane naš je strateški cilj kako bi u budućnosti mogli udvostručiti proizvodnju. Prije rata imali smo termoelektranu koju smo zvali energana. U sklopu te energane bio je dio koji je mogao proizvoditi struju, zapravo je proizvodio struju za određene prioritete. Dakle, neka infrastruktura postoji, imamo i željezničku infrastrukturu za nabavu energenta. Sama lokacija je 30 posto vrijednosti toga ulaganja. Dugoročno bi doprinijela poboljšanju ukupne energetske situacije u regiji.

Dakle, imali biste i sigurnu opskrbu strujom Aluminija?
Da, a uz to bismo imali jeftiniju struju. Sada plaćamo 7 eura samo za prijenos, pa bi ovo bila još jedna prednost.

Što je s drugom najavljivanom investicijom – plinskom peći za preradu aluminijskoga otpada?
Mi smo taj projekt nazvali Peć za reciklažu aluminija. Ovo je pothvat koji nije skup, a vrlo brzo bi doprinio stabilizaciji poslovanja. Trenutačno ne možemo zadovoljiti potrebe domaćega tržišta. Kroz reciklažu tih ostataka aluminija, koje bi dobivali od TLM-a, ali i drugih naših kupaca, povećali bismo godišnju proizvodnju sa 135 tisuća tona za još 50 tisuća tona s ulaganjima od desetak milijuna eura.

Zagrebački velesajam

Sajmovi opet igraju važnu ulogu u poslovnim odlukama, što stoji iza novog interesa?

Nova tehnologija

Revolucionarna tehnologija koja smanjuje emisije pri popravcima cesta do 70 %

Kada ćete krenuti s tim ulaganjem?
Moglo bi vrlo brzo krenuti. Za nekih godinu i pol dana bi se moglo i ostvariti. Zatišje svjetske krize koristimo kako bismo bili još jači na svjetskom tržištu kada se ono oporavi.

Aluminij je pod snažnim pritiskom recesije otkako je cijena metala na Londonskoj burzi prošlog ljeta prepolovljena? Hoćete li preživjeti krizu?
Zbog pada cijene aluminija smanjili smo proizvodnju 25 posto, smanjili smo plaće članovima Uprave 15 posto, srednjoj upravljačkoj razini 12, a radnicima 10 posto, ali samo onima kojima je plaća bila iznad tisuću maraka. Štedimo na svemu. Sve činimo da ne otpuštamo radnike. Ako ćemo nekoga otpustiti, to će biti neradnici i zato neka se svaki pojedinac potrudi da ne bi ušao u zonu ispadanja.

Koliko Aluminij još može izdržati ovakvu krizu?
Danonoćno pratimo svjetsku situaciju. Nismo odgovorni za nastanak krize, ali ponašanje u ovakvim kriznim okolnostima je naša odgovornost i sposobnost. To je jako složena stvar. U ovom trenutku se ne oslanjamo na naznake koje govore da će kriza ubrzo završiti. Pratimo izvješća, komentare uprava i direktora svjetskih poduzeća iz naše branše, jer su oni u sličnoj situaciji.

Koje su najpesimističnije prognoze, koliko bi ovakvo stanje još moglo potrajati?
MMF kaže da je recesiji došao kraj, drugi tvrde kako će kriza trajati još pola godine, pesimističnije prognoze govore da će to biti do 2012 godine. Mi nikada nismo bili pesimisti. Jedini smo u svijetu pretrpjeli razaranja i uvijek smo bili optimisti. U ovom trenutku imamo zahtjeve za metalom veće nego što ih možemo ispuniti.

Cijena aluminija je porasla na 2000 dolara po toni?
Da, ali je dolar pao za 20 posto. Uz to, automobilska industrija trpi velike gubitke. Pratimo što se događa, u stalnim smo kontaktima i sa svjetskim stručnjacima i nadamo se kako ćemo ponovo uključiti 64 ćelije u Elektrolizi koje smo isključili krajem prošle godine i nastaviti proizvodnju punim kapacitetom.

Hoće li se premijer Mujezinović, kao i ranije Branković, povoditi za opstrukcijama resornoga ministra Vahida Heće koji osporava privatizaciju i traži njezino poništenje?
Kada se spominje ministar Hećo, mi smo sjedili nekoliko puta skupa. Štoviše, zajedno smo u njegovu uredu u Mostaru utanačili uvjete natječaja za prodaju Aluminija. I dok razgovaramo odlično se razumijemo i sve izgleda tako jednostavno. Međutim, kada se raziđemo, čim prođemo Ivan planinu, ništa od toga nema. Što se događa? Stupe oćito na scenu raznorazni interesi.

Jeste li u kontaktu s prvorangiranim ponuđačem za kupnju Aluminija, konzorcijem Glencore-FEAL-Dalekovod? Iz krugova bliskih Vladi FBiH plasiraju se informacije, kako su oni navodno odustali od kupnje Aluminija?
Oni nisu odustali. Evo, uputili smo i svoja mišljenja i prijedloge, no Vlada još ne odgovara.

Navodno, prvorangirani ponuđač nije spreman platiti onu cijenu koju je naveo prije krize?
Dobro ste rekli navodno. Ne znamo gdje smo, je li privatizacija završena ili ne, hoće li proces biti nastavljen ili neće. To su sve pitanja na koja vlada treba odgovoriti. Po nama je sve riješeno.

Jeste li možda razmišljali da pozovete novoga predsjednika Vlade FBiH u posjet Aluminiju?
Kada je on imenovan, mi smo mu odmah čestitali i pozvali ga, kada nađe vremena, na jedan sastanak. Mujezinović je treći premijer otkako je počela privatizacija Aluminija. U narodu kažu treća je sreća. Nadamo se kako će privatizacija Aluminija biti uspješno okončana u njegovu mandatu.

Zastoj u privatizaciji

U svibnju je istekao ugovor između Vlade Federacije BiH i Aluminija o privatizaciji. Znači li to da je privatizacija propala?
Nije propala. Propala je kod tvrtki koje su “uspješno” privatizirane za jednu marku, a radnici im ostali bez posla. Najjednostavnije je reći da je proces privatizacije u nekom statusu quo ili da privatizacija nije završena. Nedavno je Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vlade FBiH i Aluminija održalo 37. sastanak. Oni su jednoglasno uputili svoje mišljenje Vladi, u svezi s privatizacijom, no odgovora još nema.

Predsjednik NO Željko Boras uputio je pismo premijeru Mujezinoviću. Je li Aluminij dobio odgovor?
Nije stigao. Međutim, u nas ništa nije jednostavno, pa ni to. Taj sporazum o privatizaciji, potpisan još u vrijeme premijera FBiH Ahmeta Hadžipašića, bio je jedno korektno rješenje za sve. Međutim, došla je vlada Nedžada Brankovića. S njima smo imali odličnu suradnju, ali se počelo odugovlačiti, a premijer je uskoro podnio ostavku. Mislim da bi to trebalo pokrenuti s mrtve točke, kao što su izbori u Mostaru završili prije godinu dana, a gradonačelnik još nije izabran.