Arapi, semitski narod koji nastanjuje Bliski Istok i sjevernu Afriku, imaju bogatu i slavnu povijest, ali ne tako blistavu budućnost. Bez obzira na veliko bogatstvo u nafti, izvješća Ujedinjenih naroda za razvoj (United Nations Development Programme, UNDP) o stanju u arapskim državama govore o siromaštvu i tiraniji.

Za narod koji je cijeli svijet zadužio svojom umjetnošću, kulturom, znanstvenim postignućima, te religijom, UNDP-ovo izvješće nema previše komplimenata. Za početak se primjećuje nedostatak sloboda, čak šest arapskih država potpuno brani osnivanje i funkcioniranje političkih stranaka, dok je u drugima njihova uloga marginalizirana. Arapi su siromašni. Bez obzira na prirodna bogatstva, čak dvojica od pet Arapa dnevno preživljavaju sa manje od dva dolara po osobi. O sigurnosti u samim državama se također ne laska, a primjedbe govore da se državni aparat mnogih zemalja arapskog svijeta vrlo često okrene protiv svojih ljudi. Izvješće veliku pozornost posvećuje mladima. Sugerira se da se do 2020. godine otvori oko 50 milijuna novih radnih mjesta, kako bi se mladima, kojima obrazovanje danas nije dostupno, osigurala kakva takva budućnost. Jedino na taj način može se spriječiti novi i veći val siromaštva u generacijama koje dolaze. No, posebno zabrinjava činjenica da ovakve prognoze čelnike arapskih država pretjerano ne diraju. Navikli su na svaku vrst kritike, posebno na one koje dolaze sa zapada. Predvodnik te kritike posljednjih je desetak godina bio bivši američki predsjednik George Bush koji je sa neokonzervativnom stranom svog kabineta krivio al-Qaidu za svo zlo modernog svijeta, posebice kada je trebalo popularizirati strah od terorizma.Nakon Busha, vlast nad SAD-om preuzeo je Barack Obama koji je promijenio retoriku. Umjesto “slobode”, Obama sada arapskom svijetu nudi “ponos” u borbi protiv istih neprijatelja, terorizma i vlastitih diktatora, no istodobno ne prestaje s invazijom na Irak pod krinkom borbe za demokraciju. No, kako demokraciju objasniti stanovnicima država u kojima su diktatori na vlasti već desetljećima i to uz pomoć upitno demokratskih izbora? Srećom, satelitske antene i internet osnažile su javno mnijenje, upućujući ga da postoji mnogo više od cenzuriranih poruka državnih televizija koje filtriraju svaku poruku te šire oštar govor mržnje prema svemu izvana. Upravo novi mediji stvaraju novu generaciju koja traži promjene i koja se ne miri sa frustracijama sekularizma. Hoće li uskoro do promjena konačno doći, sve je manje upitno, no pitanje je kako će na njih reagirati ostatak svijeta.