Evo kako tri Europljana razmišljaju o pomaganju radnicima u automobilskoj industriji u recesiji. Prvi vjeruje da država mora upotrijebiti “sva potrebna sredstva” kako bi zaštitila ključne industrije, tj. vjeruje da se autokompanijama treba dati milijarde eura.

U zamjenu bi oni “sasvim normalno” morali prestati s otpuštanjima, ostaviti tvornice otvorenima i ako je moguće, “vratiti proizvodnju” iz zemalja s jeftinom radnom snagom. Drugi tvrdi da bi se trebalo fokusirati na spašavanje radnika, a ne nekonkurentnih tvornica. Treći se slaže s njime i smatra da je sasvim prirodno da poslovi koji zahtijevaju mnogo radnika odlaze u zemlje s jeftinom radnom snagom. Države s višim cijenama rada moraju se fokusirati na inovacije, proizvode visoke kvalitete i osiguravanje vodećih pozicija na tržištu. Nekonkurentne tvrtke ne bi trebale opstati jer to ne pomaže nikome. Prvi od njih je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Drugi je pomalo desničarski nastrojen švedski premijer Fredrik Reinfeldt, koji je ne tako davno odbio spasiti automobilsku tvrtku Saab koja je poslovala s gubitkom. Treći je Aleksandar Zuza iz švedskog, lijevo orijentiranoga radničkog sindikata IF Metall. On vjeruje da je Reinfeld prebrzo odustao od Saaba, koji je prema njemu trebao dobiti nove vlasnike i još jednu šansu, koju bi morao iskoristiti u nekoliko godina ili objaviti stečaj. Drugim riječima, švedska ljevica i švedska desnica u osnovi se slažu i obje su liberalnije od francuskog (nominalno desničkog) predsjednika.

Švedska je već godinama san svih ljevičara. Kada je Reinfeldt došao na vlast u 2006. Socijalni demokrati su upravljali državom 65 od prethodnih 74 godine. Švedski javni sektor je golem, ali čak i najzadrtiji liberal mora priznati da se njime izuzetno dobro upravlja. Neki, međutim, tvrde da su politički nazivi nevažni. Švedska velika socijalna država funkcionira zato što je švedska, a ne zato što je velika, tvrdi liberalni ekonomist Johan Norberg. Država već 200 godina ima efikasnu birokraciju. Javni se sektor proširio tek u pedesetima nakon stoljeća iznenađujućega ekonomskog rasta kojem su kumovali slobodna trgovina i slobodna tržišta (između 1850. i 1950. prosječni prihodi su se povećali osam puta i Švedska je postala jedna od najbogatijih država svijeta). Njihova bankarska kriza iz devedesetih u kombinaciji s današnjom kreditnom krizom uvjerila je Šveđane u potrebu za oštrijim međunarodnim financijskim regulacijama. Međutim, smatraju da je bolje da te regulacije ne budu prisilno uvedene. Odluke EU o financijskoj regulaciji bi, u teoriji, mogle biti donesene glasom većine. A postoje i države koje bi rado nadglasale Veliku Britaniju i uvele pravila koja će zauzdati London. Međutim, na čelu EU su Šveđani, a oni vjeruju da je konsenzus najbolji način za stvaranje dugoročnih odluka s kojima svi mogu živjeti.