Dobitnik Mirovne nagrade njemačkoga knjižarstva ove je godine talijanski književnik Claudio Magris.

On se istakao pisanjem o problemu suživota i međudjelovanja različitih kultura.Što je ostalo od mitova i epova Zapada, velikih pripovijetki o utopijskoj nadi? Tim se pitanjem Claudio Magris bavi u svim svojim tekstovima, u svojim esejima i putopisima, kao i dosad jedinom romanu “Naslijepo”, za koji je sada odlikovan. Glavni lik romana Salvatore Cippico preživljava nacističke koncentracijske logore, ali i komunističku kaznionicu na Golom otoku. Roman govori o tuzi zbog gubitka utopije i njezine izdaje: “Da, o apsolutnoj tuzi, jer iako je to nemilosrdno raskrinkavajuća knjiga, postoji određena vjernost, ne određenim idealima tih propalih utopija, nego tim osjećajima i vrijednostima ili pitanjima, koja je postavila ta utopija”, kaže Magris, koji se godinama kolumnom u Corriere della Sera uključivao u političke rasprave, a jedno legislativno razdoblje proveo i u talijanskom Senatu. Claudio Magris o Berlusconijevoj Italiji ne želi govoriti, radije govori o ljubavi prema moru. “More, koje tako jako osjećam, nije toliko kao more kod Conrada, more izazova, more oluje, to je mirno more, more koje čovjek gleda, koje doživljava o vodoravnom položaju, kao mogućnost da se prepusti životu”, prenosi književnikove riječi Deutsche Welle. Po ovoj ljubavi je Magris tipičan Tršćanin. Jer, malo je lučkih gradova koji svojom ukupnom arhitekturom tako slave more kao Trst. More je tamo pozornica svjetskoga kazališta, kojem se Tršćani svake večeri klanjaju pred zalazak sunca, šetajući obalom do starog mola Audace. Magrisova obiteljska priča tipična je za mješavinu naroda nekadašnjega Habsburškoga carstva. “Moj djed je u Trst došao sa sela krajem 19. stoljeća, moja majka je bila grčko-venecijanskog podrijetla iz Dalmacije. Moj djed je bio i neobičan lik, donekle genijalan znanstvenik koji je radio potpuno sam i tako gotovo postao čudak, a imamo i hrvatskih bratića.”