Najgora globalna ekonomska oluja od one iz tridesetih možda se počinje raščišćavati, ali na financijskom horizontu već se nalazi novi prijeteći oblak: golemi javni dug.

Diljem bogatoga svijeta vlade posuđuju goleme iznose jer recesija smanjuje prihode od poreza, a potrošnja raste – na financijska spašavanja, naknade za nezaposlene i planove stimulacija. Prema novim podacima MMF-ovih ekonomista da se zaključiti da će javni dug deset vodećih bogatih zemalja sa 78 posto BDP-a iz 2007. do 2014. porasti na 114 posto. Te vlade će u tome trenutku dugovati otprilike 50.000 dolara za svakoga svog stanovnika. Od Drugoga svjetskog rata nije se dogodilo da toliki broj vlada posuđuje tolike iznose tolikom brzinom ili da su zajednički toliko duboko u dugovima. A današnji nagli porast dugova, za razliku od onoga iz ratnoga doba, neće biti privremen. Čak i nakon što recesija završi, malo bogatih zemalja će imati dovoljno štedljive proračune da spriječe daljnji rast svojih dugova. Što je još gore, današnje neograničeno posuđivanje uslijedilo je netom prije nadolazećeg raspada proračuna urokovanog izdacima za mirovine i troškovima zdravstvene skrbi za sve starije stanovništvo. Do 2050. godine trećina stanovnika bogatoga svijeta bit će starija od 60 godina. Cijena demografije vjerojatno će biti deset puta veća od fiskalnih troškova financijske krize. Ta alarmantna putanja političare stavlja u sve težu situaciju. Kratkoročno gledano, državno posuđivanje je ključno za izlazak iz krize. Bez spašavanja banaka financijski krah bio bi još veća katastrofa. Bez stimulacija globalna bi recesija bila dublja i duža, a dugotrajna kriza je ono što nanosi najviše štete javnim financijama. No dugoročno gledano, današnja financijska nemarnost nije održiva. Glad vladajućih za sredstvima na kraju će istisnuti privatne investicije i smanjiti ekonomski rast. Još alarmantnije, razmjeri dolazećih dugova mogli bi na kraju natjerati vlade na neisplaćivanje dugova ili smanjivanje njihove stvarne vrijednosti kroz visoku inflaciju. Investitori su zabrinuti i zbog jedne i druge mogućnosti. Brige o neisplaćivanju dugova usmjerile su se na slabije zemlje eurozone, pogotovo Grčku, Irsku, Italiju, Portugal i Španjolsku, u kojima jedinstvena valuta uklanja mogućnost jednostrane inflacije. Strah od inflacije koncentriran je na Ameriku gdje su prinosi na desetogodišnje državne obveznice s prosinačkih nešto više od dva posto na lipanjskih gotovo četiri posto. Za velik dio toga zaslužno je povjerenje u ekonomski oporavak, a ne fiskalna zabrinutost. Ipak golemi deficiti i nepoznata priroda današnje monetarne politike, zajedno s tiskanjem novca kojim Fed kupuje državne obveznice, stvaraju zabrinutost da bi se američki dugovi na kraju mogli riješiti namjernim stvaranjem inflacije. Opravdane ili ne, takve zabrinutosti same po sebi rade štetu.