Ida Mejaški otišla je kao šesnaestogodišnja srednjoškolka na školovanje u Oxford jer je htjela pohađati program međunarodne mature u inozemstvu. Nakon što je završila London School of Economics i postala magistrica ekonomije, vratila se u Zagreb i danas je na čelu Zagrebtransa, tvrtke koju je 1989. osnovao Milan Mejaški, njezin otac i savjetnik u mirovini. Ida je lijepa mlada žena za koju bi se prije reklo da je voditeljica modnog ili kozmetičkog salona, ili pak neke slične profesije nego da vodi jednu od rijetkih kompanija specijaliziranih za prijevoze i manipulacije teških i izvangabaritnih tereta. Milan Mejaški rođeni je Zagrepčanin, čiji korijeni potiču iz okolice Karlovca, a Ida je njegova vrijedna jedinica, na koju su on i supruga, dakako, iznimno ponosni. Ida voli putovati, ali nikad nije koristila godišnji duže od tjedan dana u komadu. Na skijanje ne odlazi jer voli more i ljeto, a poslovna putovanja često kombinira s privatnim.

Širenje poslovanja
Mejaški imaju tvrtke koje su u hrvatskom prijevozništvu rijetke jer se bave specijalnim teretima i gotovo da nemaju konkurencije. Ulazak u EU za njih je dvosjekli mač. To znači da će ovdje dobiti konkurenciju iz Europe, ali i oni će moći konkurirati u Uniji, što im sada nije omogućeno. Zagrebtrans sada može prevoziti terete iz Hrvatske u bilo koju zemlju EU, ali ne smiju unutar unije kao što ni njihovi prijevoznici ne prevoze u Hrvatskoj. Milan Mejaški je najveći dio karijere proveo u hrvatskom predstavništvu slovenskog Viatora, današnje grupacije Viator&Vektor, u kojem je bio tehnički direktor. Promjenom sustava, odnosno s mogućnošću da privatnici imaju više teretnih vozila, Mejaški osniva tvrtku koja je s radom počela 1990., i to s prvim unajmljenim vozilima. Počeli su kao cestovno prijevoznička tvrtka, tumači danas direktorica Mejaški, da bi krajem devedesetih investirali u autodizalice koje su uglavnom prevozile goleme betonske konstrukcije za cestogradnju. Konstrukcije su se ugrađivale u mostove i vijadukte koji su se podizali na autocestama od Zagreba, Rijeke do Splita. Već nakon nekoliko godina u Jankomiru kupuju zemljište pokraj Končarevih tvrtki, Končar – distributivni i specijalni transformatori i Končar – električna vozila. Grade poslovnu zgradu s pripadajućim objektima za servisiranje vozila. No s vremenom poslovna zgrada postaje pretijesna i grade novu. U lipnju ove godine najvjerojatnije će preseliti u novopodignuto zdanje, impresivnu modernu zgradu okrugla oblika i u cijelosti u staklu. Kad su se uselili sada već u staru zgradu, u Jankomiru je radilo 30 ljudi, a danas ih je 110. Najviše je zaposlenih vozača, zatim autodizaličara, automehaničara, autoelektričara, potom inženjera prometa, strojarstva i ekonomista, a mnogi dolaze raditi iz susjednih županija, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske.

Transformatori za Krško
Nakon Domovinskog rata i nakon što su se uvjeti financiranja poboljšali ulaskom stranih banaka, priča dalje mlada direktorica, počinju se snažnije razvijati. Prije pet-šest godina kupuju i dva velika teretna vagona, što se pokazalo izuzetno dobrom investicijom jer su željezničke vozarine u Hrvatskoj i Europi jeftinije od cestovnih. Budući da Zagrebtrans puno radi s prvim susjedima, Končar – distributivni i specijalni transformatori, u njihovu skladištu se utovaruju golemi transformatori koji se prevoze potom najčešće u luku Rijeka. Investicija u teretne vagone bila je pun pogodak i ne pretjerujem, uvjerava nas Mejaški, u Europi samo Zagrebtrans te jedna austrijska i jedna talijanska tvrtka imaju takvu željezničku opremu za prijevoz specijalnih tereta. Na pitanje koliko imaju u vlasništvu vozila za specijalne terete, direktorici je već teže odgovoriti te tvrdi da su to “modularne prikolice koje se slažu poput lego kocki, no u vlasništvu imamo oko sto voznih jedinica koje imaju svoj registarski broj.” U vozni park od sto jedinica ubrajaju se i osobna vozila koja su u pratnji specijalnih tereta, zatim kombiji koji prevoze dodatnu opremu, zaposlene, rukovoditelje itd. Ljudi često, žali se Mejaški, ne razlikuju dostavna vozila, primjerice kamione koji prevoze Coca-Colu, s našima koji prevoze specijalne terete. Zagrebtrans je u prošloj godini ostvario ukupan prihod od 97 milijuna kuna, što je u odnosu na prethodnu godinu bio rast od tridesetak posto. U prosjeku ukupan prihod godišnje im raste između deset i trideset posto. Puno prevoze u regiji radeći s tvrtkama u Srbiji, BiH, Makedoniji i Sloveniji. Kako Zagrebtrans prevozi teške i izvangabaritne terete u domaćem i međunarodnom cestovnom, željezničkom, riječnom i pomorskom prometu, to je njihovo djelovanje često popraćeno i u medijima. Riječ je ipak o nesvakidašnjim događajima i teretima koji putuju puževim korakom i na koje se građani moraju upozoravati. Primjerice, kada je kompozicija Zagrebtransa sastavljena od tegljača i tri prikolice koja je bila dugačka 28 metara, široka 3,5 i visoka više od 5 metara iz Jankomira prevozila kotao transformatora težak 222 tone za trafostanicu u Žerjavincu iza Sesveta, tada su djelatnici ZET-a na izlazu iz Knežije na Savsku cestu morali iskopčati struju i podići vodove. Bilo je i tranformatora puno većih, dugih 70 metara i teških 440 tona koji su putovali od Zagreba do Divače u Sloveniji ili onaj koji je prije nekoliko godina išao za Nuklearnu elektranu u Krškom.

Vjetroelektrane kod Šibenika
Prijevoz je bio opasan naročito kada je trebalo prijeći most preko Save u Podsusedu, nije se smjelo stati jer bi težina mogla oštetiti most. Nadalje, kada je pivovara Carlsberg kupila u Njemačkoj dva velika tanka za fermentaciju piva, oni su Dunavom dopremljeni u Vukovar gdje ih je preuzeo Zagrebtrans. Teret su potom pratili djelatnici Hrvatskih cesta, stručnjaci HEP-a te policija na putu do Koprivnice. Privremeno se moralo na 230 kilometarskom putu demontirati brojne semafore te podizati telefonske i električne kabele kako bi tegljači mogli proći ispod njih. Zagrebtrans je jedina prijevoznička tvrtka koja je sudjelovala u gradnji domaćih vjetroelektrana na Pagu, kod Šibenika i Senja gdje su prevozili i montirali vjetroagregate. U tijeku je projekt još jedne vjetroelektrane pokraj Šibenika i u tim radovima Mejaški vide dobar dio budućnosti zbog direktive EU o većem udjelu korištenja energije iz obnovljivih izvora. Ljudi koji razvijaju takve projekte rekli su im da njihova priprema traje i po desetak godina.