Kod propasti poduzeća, sve je jasno: radnici su na cesti, stečajni upravitelj prodaje sve za što se može dobiti novac. Ali sve je češće riječ da čitave države u ovoj krizi mogu bankrotirati, čak i neke zemlje zone eura.

Put u stečaj vrlo je jednostavan: trošiti više nego što se ima i koliko se može zaraditi. Tim putem može krenuti svatko, pa može i država. Na primjer, Italija za ovu, 2009. godinu očekuje da će se zadužiti više nego što je njen čitav godišnji bruto-nacionalni proizvod. Ta zemlja nije jedina u Europi koja očekuje kako joj neće ništa drugo preostati nego zadužiti se preko svake granice: tu je i Island, ali i Španjolska, Grčka i Irska, dakle redom zemlje zone u kojoj je euro službena valuta. Izvan nje je stanje još ozbiljnije: države Baltika, Rumunjska i Bugarska ne vide drugog izlaza iz sadašnje situacije nego u ogromnim zaduživanjima. Stečaj neke države je barem u istoj mjeri političko koliko i ekonomsko pitanje. Stečaj države se odražava samo u odnosu na druge države i institucije i utoliko državni bankroti nipošto nisu rijetkost: da se čak i ne vraćamo dublje u prošlost, dovoljno je podsjetiti na Rusiju 1998. ili Argentinu 2002. godine. One su jednostrano obznanile kako više ne mogu podmirivati svoje međunarodne obaveze. Upravo zato vlade “novih” članica Europske unije ukazuju kako njihov financijski problem veoma lako može postati i politički problem čitave Europske unije.