Deveti samostalni album Stevena Patricka Morrisseya, u karijeri koja uza sve svoje uspone i padove i danas ostavlja dojam neostvarenosti i duga. Nakon sedmogodišnje pauze i egzila u L.A.-u, Morrissey se 2004. vratio doma s najboljim solo albumom u karijeri “You Are The Quarry”, čija se superiornost očitovala jedino u tome što mu se dotadašnji opus sastojao od sjajnih singlova i uglavnom osrednjih albuma.

Album “Ringleader Of The Tormentors” iz 2006. donio je još malo svega po starom, samo mrvicu slabije nego posljednji put, a na istom tragu je i “Years Of Refusal”. Ništa s Morrisseyevim potpisom ne može biti do kraja nezanimljivo, ali u glazbeno ovaj album to gotovo jest. Strahovito samouvjeren i žešći nego prije, “Years” je možda živahan, ali nije baš uzbudljiv. Ništa ne ide u osobnu antologiju – stvari koje malo strše, “That’s How People Grow Up” i “All You Need Is Me”, čak su i objavljene na lanjskom Best Ofu. “When Last I Spoke To Carol” ima avanturu u sebi, ali nema neku melodiju, dok je singl “I’m Throwing My Arms Around Paris” simpa, ali ne više od prosječne Smiths B strane. Ako mu već glazba nije nadahnuta, riječi ga rijetko iznevjere. Cinični obračuni sa svim što mu se nađe na putu prepuni su finog, tipično morrisseyevskog otrova koji upravo vapi da bude unedogled citiran. Planetarno omiljeni mrgud takav je oduvijek bio, gazio je naprijed ne osvrćući se, znajući dobro da se mrtvi broje na kraju, a kad taj račun dođe, ovaj čudan album čudnog tipa neće baš najbolje proći.