Bilo koja mjera koja će smanjiti proračunski deficit u ovom je trenutku bogomdana. Zato se ušteda na lijekovima od 350 milijuna kuna godišnje čini kao odlična vijest i može se protumačiti kao rezultat dobre farmakoekonomske analize Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Kako bi srušio cijene lijekova na osnovnoj listi, krajem prošle godine Zavod je raspisao natječaj za četrdeset terapijskih skupina lijekova, s kriterijem da će na listu doći samo najjeftiniji generički lijekovi iz skupine. Proizvođač koji svoju cijenu snizi do iznosa najjeftinije ponude ostaje na osnovnoj listi, svi skuplji lijekovi prebacuju se na dopunsku listu i pacijenti ih moraju nadoplatiti. Ako odabere opciju zadržavanja cijene, proizvođač svjesno gubi tržišni udjel za određeni lijek i prepušta ga onom tko je popustio u pregovorima s državom. Ne iznenađuje stoga da je i ovog puta većina dobavljača lijekova popustila i snizila cijene, u prosjeku za 12 posto, no pitanje je s kakvim posljedicama. Kad su u pitanju zakoni javne nabave, situacija ne može biti čišća i pravednija, pogotovo ako se time štede milijuni. No u pitanju su lijekovi, osjetljive stvarčice koje se ne mogu uspoređivati s uredskim priborom ili službenim automobilima, što navedeno tržište nužno izdvaja iz crno-bijelih zakona javne nabave. Naime, kad je u pitanju formiranje cijena lijekova, ono što se danas čini uštedom, sutra se može pretvoriti u rasipanje. Prirodno je da proizvođači svim snagama nastoji sačuvati cijenu na visini koja jamči pristojnu dobit i licemjerno je na farmaceutsku industriju gledati kao na socijalnu ustanovu. Stoga kad se proizvođaču nameće cijena koja mu ne nosi dobit, a zahtjevi ponekad sežu i u sferu potencijalnog gubitka, prirodno je očekivati da se lijek povuče iz proizvodnje jer se više ne isplati. U tom slučaju država je prisiljena kupiti skuplju inačicu istog lijeka, a ako je na tržištu nema, posegnuti za interventnim uvozom, što liječenje višestruko poskupljuje. Nije se jedanput dogodilo da jeftin lijek dospije u privremenu nestašicu koja se pretvori u vječnu iako je sasvim solidno i za male novce obavljao svoju dužnost. Osim toga nije nevažno što lijekovi mogu spasiti i oduzeti život, što javno zdravlje ovisi o kvaliteti i dostupnosti lijekova, što dobar dio kroničnih bolesnika nerado mijenja terapiju i “ignorira” novu, pogotovo kad su u pitanju mentalni bolesnici, i što o javnom zdravlju ovisi i gospodarski rast. Hoće li nove liste HZZO-a sve to uzeti u obzir, tek treba vidjeti, kao i drže li vodu sva upozorenja koja na o temi već mjesecima dolaze iz industrije i udruga pacijenata.