Paul Samuelson (93) 1970. je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju i počasni je profesor na MIT-u. Na Harvardu je bio student Josepha Schumpetera, a njegov nećak je Larry Summers, bivši predsjednik Harvarda, koji je sada glavni ekonomski savjetnik predsjednika Baracka Obame. Samuelsonova klasična knjiga iz 1948. “Ekonomija: Uvodna analiza” među najbolje prodavanim ekonomskih udžbenicima je svih vremena. Otac moderne ekonomije analizira Obamin plan za oporavak gospodarstva.

Nadživjeli ste Miltona Friedmana, koji je umro 2006. godine. A sada su i vaše keynesijanske ideje nadživjele njegovu radikalnu ideologiju slobodnog tržišta. Je li se ekonomija vratila tamo gdje ste i počeli?
U pravu ste. Dovoljno sam star da sam vidio kako se ciklus vratio na početak. Moje iskustvo je sada vrednije nego što je bilo prije godinu dana jer sam se prvo počeo aktivno baviti ekonomskom politikom 2. siječnja 1932. u najgorem dijelu Velike depresije kada sam bio savjetnik Banke saveznih rezervi u Washingtonu. U godinama koje su uslijedile bio sam glavni ekonomski savjetnik novoizabranog predsjednika Johna F. Kennedyja i u 1960. sam sastavio tim za njegovo Vijeće ekonomskih savjetnika. Rano sam se priklonio centrističkoj ideji. Naravno, sustav centralnog planiranja socijalističkih država s kojima smo se tada ideološki nadmetali bio je idiotski, ali to nije značilo da vlada ne igra ključnu ulogu. Danas možemo vidjeti koliko je bilo pogrešno stajalište Miltona Friedmana da tržišni sustav može sam sebe regulirati. Vidimo koliko je bio smiješan slogan Ronalda Regana da je vlada problem, a ne rješenje. Ta ideologija koja je prevladavala posljednjih nekoliko desetljeća sada je odbačena.Sada svi shvaćaju da, upravo suprotno, ne može postojati rješenje bez vlade. Ponovno je prihvaćena keynesijanska ideja da fiskalna politika i trošenje deficita igraju važnu ulogu u vođenju tržišne ekonomije. Želio bih da je Friedman živ da vidi kako je njegov ekstremizam doveo do poraza vlastitih ideja.

Kako se ekonomska kriza može usporediti s Velikom depresijom?
Današnja situacija je vrlo slična i zasigurno najgore iskustvo koje su Amerika ili svijet doživjeli od kraja Drugog svjetskog rata. U nekim slučajevima, primjerice na tržištu nekretnina, čak je i gora. Jasno je da će razdoblje oporavka biti izuzetno dugačko čak i s vrlo velikom vladinom potrošnjom deficita. Obama ima dobar tim koji uključuje mojeg nećaka Larryja Summersa. Ali kao stari veteran washingtonskih bitaka u vezi s ekonomskom politikom siguran sam da će se Obama suočiti s mnogo otvorenog i prikrivenog otpora. Njegov medeni mjesec neće dugo trajati. Sadašnja predviđanja da bismo mogli primijetiti znakove oporavka do druge polovice 2009. nisu baš vjerojatna. Ne vjerujem da ćemo primijetiti oporavak prije 2012., a možda čak i 2014. godine. To je daleko sličnije razdoblju koje je bilo potrebno Rooseveltu od njegova stupanja na dužnost u ožujku 1933. do početka Drugog svjetskog rata. Bojim se da mladim ljudima koji slušaju Obamine umirujuće izjave nedostaje povijesna perspektiva. Obama ima šanse uspjeti, ali to će biti vrlo, vrlo teško. Rastovi i padovi i ekonomski mjehuri postojali su od prethistorije. Ova kriza je drukčija.Naime, izgradili smo složenu kulu od karata na temelju paklenih financijskih shema ‘briljantnih’ diplomanata MIT-a i Whartonske škole, stoga će biti potrebno mnogo vremena da se rasplete nered i ponovno izgradi povjerenje u financijski sustav. Oni su stvorili instrumente koji su toliko komplicirani da ih nijedan direktor nije razumio. Toliko im je nedostajalo transparentnosti da je kriza sve iznenadila.

Obamin pristup uz potrošnju na infrastrukturu uključuje i porezne olakšice. Neki tvrde da porezne olakšice donose manje koristi po utrošenom dolaru u smislu brzog stvaranja novih radnih mjesta nego infrastruktura koja daje više koristi po utrošenom dolaru. Vi ste u Kennedyjevo vrijeme predlagali porezne olakšice kao način za stimuliranje ekonomije. Kako na to sada gledate?
U Kennedyjevo vrijeme smo teško radili da dobijemo porezne olakšice koje smo na kraju i dobili. To je tada pomoglo. Ali baština koju nam Bush ostavlja je grozna zato što ljudi danas ne vide razliku između njegovih darova bogatima i smanjenja poreza koji imaju znatan utjecaj na ekonomski rast. Obamin plan bi trebao dati porezne olakšice nižoj srednjoj klasi; to će upaliti. Ali davanje poreznih olakšica kompanijama s Fortuneove liste 500 najboljih i njihovim sramotno preplaćenim rukovoditeljima neće ih iznenada napraviti dinamičnijima. Sustav korporativne uprave koji je dopustio direktorima da zarađuju 400 puta više od prosječne plaće svojih radnika potkopao je bilo kakve argumente za porezne olakšice bogatima. Korporativna plaća na osnovi tromjesečne zarade umjesto dugoročnog rasta, u kombinaciji sa zlatnim padobranima čak i za neuspješne rukovoditelje, potkopava produktivnost. Porezne olakšice za tu grupu prema tome imaju doslovno suprotan učinak. Busheve politike su ovdje neslavno propale. Što se tiče infrastrukture, morate razlikovati kratkoročno i dugoročno. Ako postoje projekti spremni za početak gradnje, na primjer projekt masovnog prijevoza u nekom velikom američkom gradu koji već ima sve potrebne dozvole i samo čeka na savezna sredstva, trebali bismo krenuti s njim. Ali izrazi poput “naglo pokretanje” ekonomije i slično su pogrešni. To je isto kao i bacanje novčanica iz aviona diljem zemlje, puštanje da padnu gdje ih je volja i nadanje da će od njih biti neke koristi. Injekcije u ruke ne proizvode mnogo. Bilo kakvi napori moraju biti kontinuirani, a ne jednokratni. Mostovi koji ne vode nigdje neće pomoći oporavku; to moraju biti mostovi koji povezuju ekonomsku aktivnost između dva mjesta kako bi se dugoročno proizveo neto rast.

Obama predlaže stimulacije negdje između 800 milijardi dolara i 1 bilijuna dolara. Je li to dovoljno da se obavi posao?
Otprilike. Na kraju će možda trebati više.

Bismo li sa svom tom potrošnjom deficita trebali brinuti o inflaciji?
Ako se, optimistično gledano, do 2012. godine vratimo na četiri postotnu razinu nezaposlenosti, razine cijena će biti više nego danas. Vjerojatno će rasti za dva posto godišnje i dostići vrhunac na osam posto. Mislim da će se to isplatiti jer je deflacija veći problem. S obzirom na okolnosti, bilo bi nam bolje pogriješiti u smjeru prevelikih stimulacija. Nitko razuman ne bi pokušao zaustaviti takvu razinu inflacije ako se s njom izbjegne deflacija i ponovno nam ostane netaknuta ekonomija koja može održavati samu sebe.

© 2009 GLOBAL ECONOMIC VIEWPOINT TRIBUNE MEDIA SERVICES

Dolar nije posljednje sigurno utočište

Poduzetništvo

Zašto knjigovođa ne može pripremiti kreditni zahtjev umjesto vas? – Knjigovođa nije vaš CFO!

Od unutarnjeg i vanjskog uređenja do montažnih kuća i pametnih rješenja

Ambienta 2026: Mjesto na kojem počinje svaki dobar prostor

Amerika je financirala svoje navike pretjeranog trošenja posuđivanjem od Kineza i ostalih koji imaju rezerve od svojih trgovinskih viškova. To je održavalo niske cijene posuđivanja. S globalnom financijskom krizom kapital “bježi na sigurno” u Ameriku i podupire vrijednost dolara. Hoće li to potrajati?
Nisam jedan od onih koji vjeruju da će američki dolar ostati snažan zato što smo posljednje sigurno utočište. To neće ustrajati. Ova kriza će brzo naučiti azijske nacije, posebice Kinu, da se, ako žele održiv rast, moraju okrenuti s orijentacije na izvoze prema izgradnji domaće potrošnje. Kada prođe prva panika, sav taj kapital bit će im potreban kod kuće, a ne parkiran u američkim riznicama.