Prvi poslovni put u grad u kojemu sam provela pola svoga djetinjstva i ne zvuči tako glamurozno. Putovanje autobusom preko opskurnih istarskih mjestašaca kojima je jedina turistička znamenitost: dimnjak (Plomin), stado ovaca (Labin) i tri mačke (Marčana) bilo je pojačano umilnim zvukovima Narodnog radija kojeg obožavaju svi vozači autobusa.
Iskreno govoreći, od hrpe poslovnjaka, brokera i članova uprave i nisam očekivala partijanerski duh no da se baš svi u 22:00 pokupe sa koktela dobrodošlice gdje se besplatno toči izvrstan istarski merlot…
Sva sreća što je uz mene bio kolega i boca Merlota pa smo vlastitim izvedbama klasika poput ‘I will survive’ Glorie Gaynor ili ‘I want to break free’ grupe Queen uveselili kišnu i prohladnu istarsku večer.
Pula je zgodan gradić, osim kada ne pada kiša. Moram primijetiti da se modna ponuda obogatila čak jednom MaxMarom i jednim Dieselom. Cijene su čak i više nego u Zagrebu stoga je moj entuzijazam za šopingom naglo splasnuo. Ali kava je jeftinija nego u Zagrebu.

Punk terasa
Prijateljice koje nisam vidjela od šesnaeste godine pozvale su me na koncert Tonija Cetinskog. Prije nego što sam prijezirno odmahnula glavom, odlučila sam poslušati savjet svoje majke (hvala mama): Dobro razmisli o svojim postupcima. Krenula sam dobro razmišljati o crticama prošle noći i shvatila nekoliko važnih stvari: 1) Toni Cetinski je, iako sa nekoliko kila viška i dalje neosporno bolji pjevač od pijanih brokera koji su upravo oformili klapu; 2) Bolje da mi kraj uha trešti “Nek ti bude ljubav sva” nego poluhisterično ‘I’ve got all my life to live, I’ll survive – I WILL SURVIVE’ popraćeno vrlo lošim muškim falsetom i mojom neatraktivnom koreografijom; 3) Toni Cetinski ima zgodne dečke u pratećem bendu; 4) U Arubi (klub u kojem je dotični nastupao) sigurno će biti raznovrsniji portfelj ljudi nego na konferenciji jedne burze; 5) Postoji mogućnost da actually uživam i da mi bude dobro.
I odlučila sam, naravno otići na koncert.
Presjek publike: vrlo raznovrstan. Ocvale dame u kasnim četrdesetima, tek propupale djevojčice u ranim petnaestima, pulska mafija, ostarjeli švaleri u potrazi za jednonoćnim uzbuđenjima, nekoliko istinskih fanova (da, moguće je) i nas četiri. I vjerujte, nije uopće bilo loše. Jest da nisam histerično mahala rukama na svako Tonijevo ‘ajmo ruke’ ali migoljila sam bokovima uz meni relativno poznate melodije i besramno očijukala s klavijaturistom.
Na kraju krajeva, tako se gube kalorije, zar ne? Kolega mi je poslije ispričao kako su u hotelu uživali u punk-rock pjesmama u izvedbi terasnog benda. Usput je cinično dobacio kako su klavijaturisti najmanje cool članovi benda. Ma samo je ljubomoran što i njega nisam vodila na babinjak.
Druga zabavna stvar ovog tjedna desila se nakon mog povratka u metropolu. Hugo Boss predstavio je svoju novu Orange kolekciju “za ljude koji se vole zabavljati i ne boje se pokazati taj stav”. Ma hajde, zar stvarno? Nova kolekcija predstavljena kao “maštovita i unique”, zaista i jest takva osim što… ma budimo iskreni. Platforma platnene sandale vidjeli smo prošle ljetne sezone kod svih američkih kreatora uključujući i Tommyja (Hilfigera) i Ralpha (Laurena). Psihodelični etno printevi uzoraka iz prirode na tragu su puccijevskog doživljaja Diane Von Furstenberg a kroj polo majice podudara se s onim Lacosteovim. Dotična Carola koja osmišljava dio te kolekcije (inače prelijepa mlada dama koja najbolje i nosi sve što napravi) izjavila je da su to unikatni proizvodi na šta smo se jedna naša sportašica i ja pogledale upitno, pogotovo jer su manekenke nosile i po nekoliko identičnih komada. Odlučivši razjasniti tu situaciju upitala sam upravo Carolu što je to zapravo ‘unique’ na njihovim odjevnim predmetima.
Nakon priznanja da oni zapravo idu ukorak s masovnim konzumerizmom, zaključili smo da su unikatni “Stitchings and svarowski crystals that are stiched by hand”.

Promjena imidža
“Stitchings, pih” prezirno je uzdahnuo Boris. Samo Boris. Njega, kao i Jamesa Bonda (ali s frizurom Briana Ferryja), nije potrebno dalje predstavljati. Taj, kako se predstavio, fashion guru odmah nam se svidio i ostatak večeri proveli smo u ugodnom tračanju o tome nose li se i dalje špičoke kao što to uporno pokušava dokazati jedna od naših najboljih r’n’b pjevačica, bi li poznata voditeljica dječje emisije zaista trebala poraditi na svom imidžu (ovim putem apeliram na tu inače jako simpatičnu voditeljicu da ‘Abbastu’ (copyright by me) boju kose zamijeni pramenovima boje meda, a ukazujemo joj i na postojanje kozmetičkog preparata zvanog bronzer – predlažemo Guerlainovu Teracottu sa sedefastim odsjajem).
Komplimetni idu na račun vrlo dobrog cateringa koji je točio tradicionalno izvrstan Moët&Chandon, fine voćne koktele i jagode koje su se mogle umakati po želji – u vaniliju ili čokoladu. Ili oboje kako je to ustvrdila moja draga A. zamolivši konobara da bude tako ljubazan i ostavi tu zdjelicu s jagodama kao slučajno tu pored nas.
Iskreno govoreći, mislim da je Hugo Boss ipak zaslužio ponijeti etiketu “couture” upravo zbog jednog tog r’n’r štiha koji je predvidio prije drugih. Trash dekadencija polako ulazi na modna vrata i pitanje je mjeseca kada će nova stilska ikona umjesto damske Madonne, boho Sienne Miller ili burleskne Dite Von Teese biti ponovno trashy zvijezde poput Courtney Love, Drew Barrymore i blizanki Olsen. U svakom slučaju, jedan poslovni savjet: Uložite u dionice ove modne kuće jer, sudeći prema porastu utrška u inače potrošački slaboj 2005. godini za čak 12 posto na 1,309 milijardi eura može se očekivati nastavak uspona.