Nekretnine u Hrvatskoj žele kupiti “europski građani”, a ne stranci. Tako se predsjednik Europskog parlamenta Borrel Fontelles pokušao umiliti hrvatskim građanima. Simpatičan prilog bržoj realizaciji težnje građana EU za posjedovanjem kuća na Jadranu i na drugim atraktivnim područjima koji je Borrel izrekao pred saborskim zastupnicima, zapravo je značajna poruka građanima. Fontelles vjerojatno nije samo želio upozoriti vlast hladnim političkim riječkom da se mora ukinuti svaka diskriminacija prema građanima EU koji žele kupiti posjed u Hrvatskoj. Pokušao je tu nesporno osnovnu političku poruku, koju hrvatski građani i političari sve češće dobivaju iz EU, uljepšati suptilnijim argumentom europskog zajedništva. To bi moglo djelovati na ovdašnju široku publiku, ali pod jednim uvjetom. U Barrelovom savjetu – da koncept “stranca” mora ustupiti mjesto terminu “europskog građanina” – prepoznaje se da i njega, a vjerojatno i mnoge druge Europljane smeta što se u Hrvatskoj o njima govori u kategoriji stranaca. Riječ je o tržištu koje obuhvaća 300 milijuna građana EU koji vjerojatno jedva čekaju da se otvori tržište hrvatskih nekretnina da bi ih masovno pokupovali. U sadašnjim uvjetima, ograničavajućih propisa i duge administrativne procedure, to nije prihvatljiv postupak za najveću većinu građana EU. Kad bi ovdje vrijedili standardi na koje su naučili, gotovo svi bi ih kupovali. Zato su razumljivi sve jači pritisci europskih političara na službeni Zagreb.

No čini se neuspješnim pokušajem skupljati poene kod hrvatske javnosti s tezom da stranci nisu stranci jer je riječ o europskim građanima, ako Hrvatska mora biti iznimka. Ako je riječ o jedinoj zemlji koja pregovora o članstvu tako da daje ustupak svojim nedržavljanima prije nego što uđe u EU. Borrelov savjet ne može biti upitan ako bi se znalo da se neće raditi o strancima kad Hrvatska uđe u EU. No, koristiti tu terminologiju u prilog koncepta da se tržište nekretnina liberalizira prije nego što i hrvatski državljani prestanu biti stranci samoj Uniji, značilo bi ignorirati suštinsko pitanje tajminga oko kojeg se sve vrti. Pitanje koje treba riješiti glasi: trebaju li europski građani kupovati pod istim uvjetima koji vrijede za hrvatske državljane prije nego što Hrvatska postane članica europske obitelji. Ili bi građani Europske unije trebali uživati blagodat jednakopravnog režima koji vrijedi za hrvatske građane tek kad Hrvatska uđe u EU. Ako se čak europskim političarima može činiti da je to formalno pitanje koje ne ovisi o trenutku ulaska Hrvatske u članstvo EU i spremni su ga argumentirano braniti u interesu svih europskih građana, to isto pitanje ne bi smjela kao formalnost tretirati hrvatska vlast. Kad se radi o temi hrvatskog tržišta nekretnina, sve je više europskih političara koji zaboravljaju inače rado citirane kopenhaške kriterije. U njima stoji da zemlja koja želi ući u EU mora biti sposobna izdržati udar tržišne i gospodarske konkurencije zemalja članica. Dakle, ne samo hrvatska strana nego i EU trebale bi u interesu Hrvatske kao uspješne članice EU, raditi na odmjerenom pristupu otvaranja tržišta. Kolika je mjera, tek treba utvrditi, a mnogo ovisi i o datumu ulaska u EU.