Milijarde eura koje Hrv­a­tskoj dogodine stižu na naplatu po prijašnjim inozaduženjima i milijarde koje valja osigurati za tekuće manjkove (proračuna, platne bilance) ponovno su aktualizirale rasprave o tome bi li se (i) Hrvatska trebala obratiti Međunarodnom monetarnom fondu. Uz slabu raspoloživost kredita na financijskim tržištima, one su zaredale posebice nakon fijaska Vladinih pregovora sa sindikatima i potopa ideje uravnoteženog proračuna. Čulo se tako da ne treba bježati od traženja pomoći od Fonda jer “sami se očito nismo u stanju disciplinirati”, a kako ni MMF nema nepresušne izvore, “možda je bolje biti 10. nego 25. u redu”. Drugi su uvjereni kako je vrijedno truda što više ustrajati na vjerodostojnosti u sposobnosti servisiranja dugova i bez “štake” MMF-a dočekati bolje stanje na financijskim tržištima.

Bez podrobnijeg uvida u devizni novčani tijek u 2009. i mogućim crnim rupama likvidnosti u 2009., o boljem izboru može se govoriti tek načelno, upozoravaju analitičari. Ipak, u istupima ekonomista i političara ovih dana prevladavaju ocjene da je bolje izbjeći kucanje na vrata Fondu. Ima li to veze s proračunskim “hitrorezom” kojim Vlada nije ukinula, ali je ipak srezala deficit, teško je reći. Time je smanjila potrebu dodatnog zaduživanja za oko 2,3 milijarde kuna i sugerirala svjesnost prijetnji koje ono danas znači. I bez novih zaduženja teret je otplata/refinanciranja golem. Zato se i nakon donošenja proračuna s deficitom od 0,9 posto BDP-a govori o mogućim “troškovnim prilagodbama u hodu”. Tu se nedodirljivim ne smatra ni ukalkulirani rast plaća u državnom sektoru. Zbog velikog tereta (re)financiranja bankari su već tijekom pregovora o financiranju države Vladi sugerirali da u 2009. pokuša proširiti krug inozemnih kreditora. Neovisno o tome zadužuje li se država kod npr. Zagrebačke i Privredne banke ili kod njihovih matičnih banaka u inozemstvu, to otkida potencijal za kreditiranje privatnog sektora. U uvjetima oskudnijih kreditnih kanala poslovnih banaka, jedan od smjerova širenja kruga kreditora vodi razvojnim bankama. One, kao i pretpristupni fondovi, funkcioniraju na principu konkretnih projekata. Vodstvo EBRD-a za 2009. kao odgovor na krizu povećava budžet za oko 20 posto, na oko 7 milijardi eura. Oko milijardu eura povećanja planira se ponajprije za srednju i istočnu Europu. Europska investicijska banka (EIB), koja s njemačkom razvojnom bankom KfW ovih dana zaključuje ugovor o kreditu HBOR-u od očekivanih 200-ak milijuna eura, raspolaže većim potencijalom od EBRD-a. Premda je više orijentirana na zemlje EU, na određenu kvotu se vjerojatno može računati.

Od bankara je bila potekla i nešto specifičnija ideja vezana uz krug kreditora i državu, koja je pak vodila prema Europskoj središnjoj banci (ECB). Kako Hrvatska još nije dio eurozone, bankari su za tu mogućnosti predvidjeli i malo zaobilazan mehanizam. Ideja se svodi na to da se s ECB-om postigne dogovor o prihvaćanju obveznica RH u zalog kod repo transakcija koje bi realizirale matične banke (iz EU). S obzirom na obveznice u portfeljima banaka, računa se da je u tim papirima potencijal od gotovo milijardu eura likvidnosti. No osim što je za takve aranžmane tehnički dio priče složen i regulatorno dvojben, ECB kao potencijalni izvor likvidnosti nosi i neke zadrške koje vrijede i u slučaju MMF-a, ponajprije u pogledu zrelosti ekonomije na putu u EU i sposobnosti urednog servisiranja dugova. Time se zacijelo vode i ekonomisti koji ovih dana umjesto MMF-a ističu da se treba “uzdati u vlastite snage” te da najtežu godinu refinanciranja dugova Hrvatska može prevladati “ako sama primjeni mjere racionalnog ponašanja koje bi joj uostalom preporučio i MMF”. Hrvatska bi sama sebi trebala nametnuti svojevrsni “stand by”. Bez Fonda, ali uz čvršće zadane reformske ciljeve i kvantificirana ograničenja za čiju provedbu aranžmani definiraju kontrolne točke. Dosadašnje vlasti u nas se nisu pokazale reformatorima. Više se trošilo nego stvaralo. To se danas posebice očituje u brodogradnji, zdravstvu i mirovinskom sustavu koji su najveći izvori neravnoteža. Pritom ostaje primijetiti da je Hrvatska niz godina bila pod paskom MMF-a, ali još ima pred sobom glavne reforme. Osim što tu pasku danas ima u institucijama EU, MMF-ova uloga “mekog jamca” prema međunarodnim kreditorima koja sugerira javne financije pod kontrolom i olakšava im procjene rizika i superviziju ponajprije ide uz tzv. “stand-by” aranžman kao mjeru opreza (preconditional). Hrvatska je takav aranžman imala prije i on nije uključivao povlačenje novca. Iako će neki reći da ni danas ne bi morala odmah povlačiti novac, nego bi u MMF-u mogla samo osigurati izvor eksterne likvidnosti “zlu ne trebalo”, to je danas ipak teško ne iščitati kao priznanje da nije u stanju izvršavati svoje obveze. Guverner HNB-a Željko Rohatinski je već prije za iduću godinu naglasio problem vanjskih financijskih ograničenja i utjecaja ukupnih ekonomskih kretanja u eurozoni, a govoreći o izgledima za 2009. kazao je “ništa što bi nas činilo sretnima, ali i daleko manje loše od onoga što je u nekim drugim zemljama i što može doći i ovdje ako se ne trgnemo. U tom slučaju ni aranžman s MMF-om ne bi vjerojatno bio dovoljan da spriječi ulazak zemlje u stagnaciju ili recesiju”.