Trinaesti film braće Coen dolazi u trenutku njihova možda i najvećeg rejtinga u karijeri, nakon oscarovskog trijumfa “Nema zemlje za starce“, i iako su ga počeli snimati odmah po završetku prethodnika, a debelo prije Oscara, ostavlja dojam površne brzopletosti.

Da se ne radi o njima – razbarušenim i sasvim nepredvidljivim tipovima, čovjek bi pomislio da su potrčali brže bolje kapitalizirati ono što ih je davno sljedovalo iako njihovi filmovi, bez obzira na nagrade, uglavnom barem utrostručuju svoje nevelike budžete. Što se tiče “Nema zemlje za starce“, radi se o još jednom, tko zna kojem po redu promašaju Akademije, ovaj put vjerojatno kompenzacijske prirode, jer nije ni među pet najboljih filmova braće Coen, a niti među pet najboljih u 2007., no o ukusima nije mudro raspravljati, pogotovo o ukusu Akademijinih glasača. No, zna Oscar biti i kontraproduktivan, jer se mnogi autori lako zapetljaju u pokušaje nadmašivanja samih sebe, pa onda godinama nakon osvajanja kipića ne izbace ništa novo (npr. nekad agilni i marljivi James Cameron nakon “Titanica“ 12 godina nema novog filma), što se srećom, bez obzira na skroman umjetnički dojam “Spaliti nakon čitanja“, ipak nije dogodilo Coenovima. Kada je najavljeno da će njihov slijedeći projekt biti pomaknuta špijunska dra-medija, s Clooneyjem, Pittom i McDormandicom, očekivanja su naglo i naivno narasla, zaboravljajući da se radi o braći Coen i da su male šanse da dobijemo nekakvog njihova Jamesa Bonda ili Jasona Bournea. A oni su ostali vjerni sebi i svom stilu i snimili mali, bizaran i zbrčkan filmić, koji ne bode oči, ali ni ne funkcionira kako spada, što se zna dogoditi kad su veliki autori na autopilotu ili mjesečare, kao Coenovi ovdje. Priča je naizgled jednostavna, a zapravo beskrajno i nepotrebno komplicirana – bivši CIA-in funkcionar (Malkovich) dobije nogu iz službe i baci se na pisanje memoara, u čemu mu slabo pomaže golema količina cuge koju troši, a onda još i izgubi disk s tekstom koji slučajno pronađe tupavi fitness instruktor (Pitt), pa ga krene ucjenjivati zajedno s frendicom (McDormand). Ta se pak spetlja s oženjenim tipom (Clooney), koji je i ljubavnik Malkovicheve žene (Swinton). Set-up za potencijalno genijalan screwball ja zakuhan, glumci su skoro najjači mogući (makar su Clooney i Pitt strahovito izkarikirani, što Pittu dobro stoji, ali Clooneyu, koji ovdje možda čak malo i parodira vlastiti imidž, ne paše nikako), a atmosfera u početku obećavajuća. No, film nikako da dobije krila i uzleti, pa zatim, logično, kola ubrzo krenu nizbrdo, ispuše se interes i onda više nema natrag.