Za razliku od prosjeka EU, gdje od deset zaposlenih osam radi na puno radno vrijeme, a dva skraćeno, u Hrvatskoj manje od 40 radnih sati tjedno radi samo 6,8 posto zaposlenih između 15 i 74 godine. Kod nas to znači nešto više od 100.000 osoba, dok u EU skraćeno radi nepunih 45 milijuna ljudi. Manji udjel skraćenoga rada od Hrvatske u EU imaju samo Bugarska, Slovačka, Češka i Mađarska.

Četiri od deset osoba pak koje u Hrvatskoj rade skraćeno smatraju se podzaposlenima, odnosno rado bi radili više sati, a i objektivno su na raspolaganju za to. Prema podacima Eurostata, lani je takvih (podzaposlenih) u Uniji bilo 10 milijuna, što je pet posto ukupno zaposlenih i 22 posto onih koji rade nepuno radno vrijeme, a u Hrvatskoj ta skupina broji 43.000 osobe, što je 40-ak posto osoba koje rade kraće od 40 sati tjedno i 2,7 posto ukupnog broja zaposlenih. U toj kategoriji kod nas su podjednako zastupljene žene i muškarci, a u Uniji žene čine dvije trećine podzaposlenih “part-time” radnika.

Pored ekonomski aktivne populacije (zaposlenih i nezaposlenih), na razini EU računa se da oko 11,4 milijuna tzv. neaktivnih predstavlja dodatni potencijal radne snage (što predstavlja oko 4,7 posto radne snage u EU). U tu se skupinu ubraja oko 9,3 milijuna osoba koje su raspoložive za posao, ali ga iz raznih razloga ne traže (poput obershrabrenih tražitelja posla), dok se za 2,2 milijuna procjenjuje da bi rado radili, ali ga trenutno nisu u mogućnosti preuzeti (npr. studenti).

Prema Eurostatovu pregledu, Hrvatska je prema tako definiranoj potencijalnoj dodatnoj radnoj snazi, relativno gledano, pri samom vrhu u EU, samo u Italiji ona je veća. Računa se da je kod nas takvih oko 176.000 (od čega su 162.000 oni koji ne traže posao), što predstavlja 9,2 posto radne snage dobi 15-74 godine.