U zagrebačkom hotelu Arcotel Allegra u četvrtak navečer održana je prezentacija na temu “Problemi eurozone danas i njezina budućnost”. Prezentaciju je održao renomirani španjolski ekonomski stručnjak i profesor Vicente J. Fernández Rodríguez iz madridske poslovne škole IE Business School.

Vicente Javier Fernández na MBA programu IGBS-a u Zagrebu predaje Europsku ekonomsku politiku te je član stalnog predstavništva Španjolske pri EU od 1998. godine, a bio je i izravno uključen u razvoj odredbi o jedinstvenom financijskom tržištu EU te uvođenje eura. U Bruxellesu je savjetnik za pitanja u nadležnosti Vijeća Europske unije za ekonomske i financijske poslove (Economic and Financial Affairs Council – ECOFIN).

Fernandez se u svom predavanju kratko osvrnuo na aktualnu krizu eurozone, kao i na prednosti i nedostatke članstva Hrvatske i Španjolske u toj monetarnoj uniji.

Podsjetimo prije svega na samo značenje pojma eurozone, kao i na aktualno stanje. Dakle, eurozona je izgrađena na temelju snažne političke volje da se očuva politička i gospodarska integracija Europe koja se stvarala dugih 50 godina. Eurozonu je zajednički osnovalo 11 zemalja članica Europske unije u želji da dijele jedinstvenu valutu te da stvore jedinstvene, tzv. maastrichtske kriterije, kojih će se sve članice pridržavati.

Od ukupno 27 članica EU, danas ih je 17 u eurozoni, dakle dijele zajedničku valutu – euro. Eurozona od samog početka nije bila optimalno valutno područje. Heterogena ekonomska struktura članica eurozone i nedostatak središnjeg federalnog proračuna doveli su do neispunjenja onih preduvjeta koji su bili potrebni za dugoročnu monetarnu integraciju. Svi su ti nedostaci rezultirali krizom u eurozoni kojoj danas svi svjedočimo.

Nadležne su europske institucije reagirale na probleme koji su se javili a neke od njihovih akcija su usvojene mjere o strožim odredbama proračunskih politika, odluke Europske središnje banke o otkupu duga, kao i uspostava Europskog stabilizacijskog mehanizma. Nije nemoguće da će biti potrebne i dodatne mjere, a mnogi nagađaju kako se te mjere odnose na izdavanje euroobveznica te stvaranje zajedničke fiskalne politike kroz centralno upravljani federalni proračun (euroekonomska vlada).

Profesor Fernandez na samom početku svog predavanja predstavio je prednosti koje neka zemlja može imati od pristupanja eurozoni. Kao najvažnije prednosti istaknuo je zajedničko tržište – jedno tržište, jedan novac, a posebno se to odnosi na financijske usluge. Osim toga, cilj je zaštiti sve članice od međunarodne nestabilnosti i osigurati stabilne i transparentne cijene, kao i niže troškove financiranja.

Svrha je eurozone da članicama omogući konkurentnost na globalnoj razini a odgovornost je na EU da odgovori na trenutne globalne geopolitičke izazove, i to putem “learning by doing” procesa. U slučaju pojave problema, trebala bi postojati volja svih članica da riješe taj problem te da se suoče s krizom, uz još dublju integraciju. Fernandez se pita hoće li fiskalna integracija i centralizacija uspjeti riješiti krizu.

Nakon ukazivanja prednosti, osvrnuo se i na potencijalne nedostatke priključivanja eurozoni. Istaknuo je kako eurozona nije optimalno valutno područje za sve članice jer se one vrlo razlikuju u pogledu povijesnih podataka o inflaciji, javnih deficita, ekonomskoj strukturi, itd. Premala je fleksibilnost i mobilnost radne snaga i nije jednaka u svim područjima. Rekao je i kako je nedostatak centralnog proračuna njegov utjecaj na stabilizaciju ciljeva, odnosno nije realan i sukladan Maastrichtskim kriterijima. Poslovni ciklusi u zemljama nisu sinkronizirani što dovodi do makroekonomske neravnoteže i stanja kojeg danas imamo.

Dolazi do trajnog gubitka konkurentnosti za zemlje poput Španjolske, Italije, Portugala koje uvozno ovise o snažnijim članicama. Razlikuje se stope inflacija između pojedinih zemalja, a deficit u ravnoteži bilance jedne zemlje akumulira se u obliku trgovinskog viška za nedodirljive zemlje kao što je Njemačka. Dakle, rezultat toga je veliki deficit i dugovi u navedenim zemljama te eksplozija viška u izvozno orijentiranoj Njemačkoj pa dolazi do određene simetrije između zemalja s deficitom i onih s viškom. Osim Njemačke, kao zemlje s viškom profesor navodi još i Finsku i Austriju.

Sve je to dovelo do velikih gubitaka za mediteranske članice eurozone koje se sad suočavaju sa prevelikom zaduženošću.

Osim toga, probleme je stvorilo i to što su glavni igrači, misleći pritom na Njemačku i Francusku, izbjegli pravilo fiskalne politike o nacionalnoj koordinaciji proračuna.

Mnogi su uzroci i propusti doveli do krize koja se danas duboko uvukla u svaku poru eurozone, a profesor Fernandez u svojoj je prezentaciji pokazao i tablice iz kojih se to jasno vidi. Tako je primjerice španjolski deficit od 2007. kad je iznosio 0,2 posto porastao na -9,7 posto u 2009. godini.

Upozorava Hrvatsku da ne bude naivna kao što je bila Španjolska jer ulaskom u eurozonu gubi se nezavisnost monetarne, ali i diskrecijske fiskalne politike.

Nakon što je istaknuo temeljne prednosti i nedostatke eurozone, profesor se osvrnuo na razumijevanje eurokrize. Istaknuo je kako nerizičan nominalni dug može postojati samo ukoliko zemlja kontrolira vlastitu proizvodnju novca.

Kao primjere zemalja s visokim razinama dugova i deficita, ali niskim kamatnim stopama navodi SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Japan. Ujedno su to i zemlje sa vlastitom valutom.

Napomenuo je kako je današnja eurozona zapravo “euro-njemačka-zona”, a ostale su članice eurozone poput latinoameričkih zemalja u 80-im godinama jer su zadužene u stranoj valuti. To je te zemlje dovelo do problema sa likvidnošću i solventnošću u vremenima visoke averzije prema riziku. Prema tome, mnoge su članice izgubile povjerenje svojih investitora.

Sa pokretom eura i slobodnim kretanjem kapitala gubi se nacionalno tržište, što je vrlo loše za zemlje sa visokim dugom i deficitom. Ne isključuje mogućnost raspada eurozone ili napuštanje od strane manjih zemalja pa je potrebno i urgentno redizajnirati postojeći sustav eura.

Nakon što je objasnio eurokrizu, naveo je i koje su mogućnosti za njeno rješavanje. Istaknuo je prilagođavanje programa nadzora nad tzv. “Troikom”, pojam koji se odnosi na Grčku, Irsku i Portugal. Prisiljena prilagodba proračuna u kontekstu sporog rasta dovela je do recesije i bankarskih problema.

Smatra kako je naloge Međunarodnog monetarnog fonda potrebno poslušati, ali treba ih izvršiti polako i racionalno. Savjetovao je i opreznost u pogledu CAB-a, odnosno salda tekućeg računa.

Profesor Fernandez kratko se osvrnuo i na ulogu Europske centralne banke koju mnogi često nazivaju “posljednjim utočištem” za one zemlje koje su dotaknule dno. Napomenuo je kako je kupovanje javnog duga od strane ECB-a vrlo sporadično u uvjetima recesije te zaključio kako će nas akcije ECB-a možda uspjeti izvući iz krize, ali tek u budućnosti.

Za kraj je pojasnio što bi značila fiskalna unija. Ugovori se odnose na stabilnu koordinaciju i upravljanje. FIskalna unija podrazumijeva političko opredjeljenje za fiskalni federalizam, savezni federalni proračun i jedinstvenog ministra financija sa jedinstvenom fiskalnom politikom za cijelo područje eurozone.