Ne jednu, u nevjerici podignutu obrvu, izazvala je neuobičajeno optimistična zaključna izjava MMF-a u sklopu redovnih godišnjih konzultacija. “Hrvatska je znatno napredovala u zadnjih pet godina”, “rast je snažan”, “to se samo djelomice može pripisati sreći”, dijagnoza je Fonda nakon tri tjedna posjeta Zagrebu, češljanja brojki i razgovora na nizu adresa. Reteriranje Vlade od nastavka mirovinske reforme, kapitulacija pred sindikatima javnog sektora, bujanje rashoda za povlaštene skupine – od toga se ništa ne spominje iako je redom neodvojivo od strukturnih slabosti gospodarstva. Hrvatska ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti, rashodi za plaće u javnom sektoru obrnuto su proporcionalni efikasnosti, veterani koji su uz pomoć plinskih boca na vlast pomogli dovesti postojeću garnituru lukrativno to naplaćuju i nitko se ne zamara produbljivanjem socijalnih razlika.

Tek ovlaš spominjući da se gospodarska ekspanzija treba osjetiti i u širim slojevima stanovništva, MMF preko svega nonšalantno prelazi ocjenjujući da će se, nastave li se razborite politike i povoljni globalni uvjeti, snažan rast od oko 3%(!) vjerojatno nastaviti i iduće godine. Fondu je, kao predstavniku ino kreditora, logično u fokusu makro stabilnost i smanjenje javnog duga. Tako hvali Vladino odustajanje od smanjenja PDV-a, poručujući da se suzdrži od novih poreznih rasterećenja i dizanja plaća bez prethodne analize platnih razreda i koeficijenata nudeći svoju tehničku pomoć za njihovu izradu. Suptilno upozorenje ipak je tu: treba promijeniti formulu rasta s potrošnje (koju će ugroziti prva iduća recesije) prema boljem balansu potrošnje i ulaganja.

Konkretna računica prema kojoj bi Hrvatska kroz deset godina mogla smanjiti jaz prema ostalim članicama, dosezanjem 75% prosječnog europskog dohotka (sa sadašnjih 63%), MMF preporučuje usmjeravanjem 4% prihoda proračuna iz potrošnje u ulaganja. Za to nisu potrebni rezovi, veli MMF, već tek prelijevanje novca (6 milijardi!) reformom nagrađivanja zaposlenih u javnom sektoru i motiviranjem lakšeg prelaska radnika u privatni sektor, promjenom upravljanja državnih tvrtki, rošadom u socijalnom sustavu i reformom teritorijalne uprave. Ako nešto hoda kao patka, glasa se kao patka, onda je to vjerojatno patka.

Kako god politički senzitivan želio biti, ono što MMF naziva prelijevanjem su reforme. Šest milijardi kuna godišnje zahtijeva rješavanje pitanja nabujalog javnog sektora i izmišljenih radnih mjesta, temeljito provjetravanje državnih tvrtki i reorganizaciju teritorijalne uprave koja je postala mjesto zapošljavanja podobnih i stranačkih kadrova, a bolja koordinacija i IT u socijalnom sustavu ogolilo bi sve postojeće nepravde baš prema najpotrebitijima. Ma kako ih MMF upakirao, to su drakonski rezovi koje bi izbora stajali svakog tko bi imao hrabrosti s njima se uhvatiti u koštac čak i na početku mandata. S izborima pred vratima, oni su znanstvena fantastika.