Što se događa u umovima poduzetnika?

Mi poduzetnici smo u osnovi lovci, to što ulovimo također i jedemo, ali lovimo zato da možemo živjeti, a život je puno više od posla što mnogi zaboravljaju

Neki smatraju da se kao poduzetnik rodiš. Možda je to istina, ali to svakako postaneš kada dobiješ ‘‘pravu“ ideju.

Za neke je to u ranom djetinjstvu kada im dječja strast preraste u posao, a neki drugi poduzetničku žilicu osjete na nekom ustaljenom poslu na kojem žele promjenu, a njihovi nadređeni nemaju osjećaj za prijedloge, treći su pak uzgojeni za posao…Kada donesemo odluku da ćemo ideju koja je u nama probudila strast za poduzetništvom promijeniti u naš izvor primanja, ta ideja se prvo počne razvijati u našim umovima. U mislima izgradimo cijeli poduzetnički svijet, sve do detalja planiramo svoj produkt… ukratko, sve što treba poduzetnička ideja je da zaživi. Preuzme nas nevidljiva snaga, a da toga nismo ni svjesni i tu poslovnu ideju počnemo živjeti u svakodnevnom životu, još prije nego smo je dali na papir i provjerili može li uopće preživjeti na tržištu. Vjerujemo da imamo najbolji produkt i pod svaku cijenu želimo da zaživi. Zasigurno ste već čuli: „Ni sam ne znam kako da vam kažem!“; „To je toliko komplicirano da samo ja razumijem!“; „To nikome ne mogu reći jer me nitko ne razumije!“; „Nitko ne zna raditi kao ja!“; „Mislim da bih trebao dvojnika da posao bude kvalitetno obavljen!“… i još tisuću sličnih rečenica. Kada se ideja razvija u našim glavama, to je 24-satno zaposlenje, sedam dana u tjednu. U tome uživamo i tome posvećujemo svu pozornost. Svi „problemi“ koje bismo morali usput rješavati, jednostavno odgurnemo i zaboravimo na njih. Za neko vrijeme ne vidimo ništa drugo osim još”našu poduzetničku ideju“. Sve ćemo učiniti da bismo postigli cilj koji smo postavili. U tom trenutku postanemo poduzetnici drukčiji od drugih. Možemo reći kao da malo pobjegnemo iz realnosti. Poduzetnik zaboravi da je samo čovjek. Odjednom se nađemo u nekom svom svijetu, neki bi rekli da gubimo dodir s realnošću. Puno puta zaboravimo na troškove koji nastaju odnosno imamo veće troškove od primanja. Naravno, u ideju i u razvoj poduzeća moramo investirati zato nam se brzo može dogoditi da se previše zadužimo. Puno puta zaboravimo na svoje bližnje. Prvo na osobne partnere i onda još i na djecu, a prijatelja nema pored nas već dugo. Naša obitelj odjednom postane naš alat za proizvodnju ideja. Naš jedini svijet je naš poduzetnički svijet.

Ideja poput droge
Što se sve više zaplićemo u poduzetničku ideju, manje imamo dodir sa životom koji smo prije poznavali. Puno puta zaboravimo na svoje tijelo, zabavu i osjećaje. Možemo reći da cijeli naš svijet za nas usahne. Toga nismo ni svjesni jer poduzetnička ideja postane poput „droge“, za nju smo spremni učiniti sve samo da je ostvarimo. Možda čak neke određene dijelove života poduzetnika možemo usporediti s ovisnicima jer su i jedni i drugi spremni učiniti sve da dođu do cilja. I poduzetnicima cilj vrlo brzo postane novac koji žele stvoriti svojom idejom. Zapravo vidimo da poduzetništvo bez postavljenih zdravih granica može biti vrlo destruktivno za pojedinca. Veliki broj poduzetnika doživi raspad obitelji, neki se nađu pred osobnim i financijskim slomom i to sve zbog tog da bi ostvarili svoju poduzetničku ideju. S druge pak strane vidimo kako države već u nižim razredima osnovne škole potiču poduzetnički način razmišljanja. Čak i financiraju poduzetničke inkubatore da potakne što više mladih da postanu poduzetnici… Kod toga se samo možemo zapitati: „S kojom svrhom, da nas uništi?“.Osnovni problem države je zapravo u tome da nema jasnog cilja zašto potiče poduzetništvo. Tako kao svi oni koji se počnu baviti poduzetništvom, oni isto naprave osnovnu grešku, a to je da za životni cilj postave poduzetnički i materijalni cilj.

Temeljna načela
Poduzetnici smo u osnovi lovci, to što ulovimo također i jedemo, ali lovimo zato da možemo živjeti, a život je puno više od posla. Svako poduzeće svoj bi rad moralo započeti s temeljitim poslovnim planom u kojem bi put poduzeća bila što točnije definirana i provjerena. Na početku poslovnog puta nemamo iskustva s pisanjem poslovnih planova i ako se u stvarnosti ideja tek rađa administraciju čak i izbjegavamo da ne bismo shvatili da je neizvediva i na taj je način „ubili“. Činjenica je i to da poslovni planovi rade samo za pridobivanje sredstva od banaka ili na raznim raspisima i to tako da im se sviđaju i da su prihvatljivi za njihove uvjete iako njihov sadržaj često nema puno zajedničkih točaka s realnošću. Zašto bismo se onda uopće trudili s pisanjem? Zato da to damo van iz sebe! Tek kada je ideja zapisana, možemo je Doduše, time postanemo njeni zatvorenici. Više što je gadimo u svojoj „glavi“, manje vidimo sliku realnog svijeta! Kada je detaljno zapišemo na način da je možemo prodati „u paketu“, zreli smo za otvaranje poduzeća. Ako za to nismo sposobni, nismo sposobni ni za pokušaje koji nas čekaju. S godinama će se naša ideja vjerojatno bezbroj puta preoblikovati i dopuniti zato razvoj moramo bilježiti i neprestano je testirati na tržištu.

* Autor je stručnjak u rješavanju osobnih i poslovnih problema, radi u slovenskom poduzeću Sirius.si.

Savjeti

Vrsta, a ne poduzeća
Na samom je putu važno da ne zaboravimo na svoj život. Prvo se moramo pobrinuti za sebe, onda za obitelj jer ljudi smo u osnovi na svijetu zato da nastavimo ljudsku vrstu, a ne da stvaramo poduzeća. Ne smijemo zaboraviti na zabavu, prijatelje i naš unutarnji mir. Sve to moramo u istoj mjeri zadovoljavati da ne bismo postali zarobljenici svojih ideja. Za one koji su već zarobljeni unutar svojih ideja to ne znači da svoj kraj moraju dočekati unutar nje. Prvi je korak da sve što su stvorili napišu na papir (od riječi do riječi). Na taj način naprave prostor za nove misli i ideje, ne poslovno, nego životne.

Potrebna je promjena
Pored toga još uključe sve zaboravljene stvari, poput tjelesnih aktivnosti, zabave i nešto za spokoj duši, što znači da je potrebno promijeniti način razmišljanja i života koji ih je doveo do te točke. Moramo biti svjesni da je osnovni životni cilj život. Ako toga nismo svjesni, na kraju se uvijek sjetimo već istrošene izreke Frana Milčinskog Ježka: “Ako nas pregazi auto boli, a ako nas pregazi vrijeme, bol se ne da izmjerit!“.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!