Kupoprodaja tuđe stvari regulirana je člankom 382. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje. To znači da takav ugovor nije samo zbog toga što se radi o tuđoj stvari  ništetan, niti se to u sudskom postupku može utvrditi. Ugovorne strane dužne su ga izvršiti. Ni treći, koji je vlasnik stvari koja je predmet kupoprodaje, nije ovlašten tražiti raskid ugovora o kupoprodaji zaključenog između trećih osoba, a niti tražiti da se taj kupoprodajni ugovor oglasi ništetnim. Međutim, vlasnik stvari ovlašten je podići vlasničku tužbu i tražiti povrat svoje stvari.Hoće li s tužbom uspjeti, ovisit će o primjeni odredaba članka 118. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojom je reguliran institut stjecanja vlasništva od nevlasnika. Naime, pod određenim pretpostavkama vlasništvo stvari može se steći i od nevlasnika. Dakle, iako ugovorne strane ugovor o kupoprodaji tuđe stvari obvezuje, ipak se pošteni i savjesni kupac tuđe stvari na neki način štiti. Kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa, a ako se zbog toga što je stvar tuđa ne može ostvariti svrha ugovora, može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.Zanimljivo je usporediti i odredbe Zakona o obveznim odnosima (čl. 430.-437.) koje se odnose na odgovornost za pravne nedostatke. Iz tih odredaba, također, proizlazi da ugovor o kupoprodaji tuđe stvari samo zbog toga što se radi o tuđoj stvari nije ništetan, a da raskid može tražiti samo kupac, a ne prodavatelj ili netko treći. U jednom slučaju (čl. 432. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) ugovor će se raskinuti prema samom zakonu.