U posljednje vrijeme čujem priče o ljudima starim 26  godina koji na poslu ispričaju baš sve. Bilo da se radi o pijanstvu ili traženju posla negdje drugdje, njihova želja da izraze previše o sebi zbunjuje mnoge menadžere.

Jedna mi je menadžerica ljudskih resursa iz jedne tvrtke koja se bavi proizvodnjom ispričala da ju je nekoliko mlađih zaposlenika upitalo koliko puta mogu izostati s posla prije nego što ih otpusti. Jedan se menadžer ljudskih resursa iz tvrtke koja pruža zdravstvene usluge neugodno iznenadio kad mu je jedna zaposlenica u razgovoru ležerno spomenula da traži novi posao te da postupak traje od šest do osam mjeseci. Kad je jedan viši menadžer svojeg podređenog zatražio izvještaj o napretku, dobio je sljedeći odgovor: "Nisam se seksao više od pet godina pa mislim da mi i ne ide najbolje." S obzirom na to da pripadam poslijeratnoj generaciji, stvarno se ne mogu sjetiti da sam završila razgovor s nekime svoje generacije ili desetak ili dvadesetak godina mlađim s mišlju: "Zar si stvarno to rekao?" To se obično događa s mlađim ljudima koji su izgubili svaki osjećaj za granice i dolično ponašanje. Međutim, nedavno sam čula da taj problem sve više prelazi generacijske granice. Nakon što je kolegici čestitao na tome što je postala baka, jedan je izvršni direktor dobio detaljan uvid u porod njezine kćeri, od otvorenosti do izvlačenja posteljice. Zašto sve više ljudi daje prevelik uvid u svoj osobni život?

Jedno je objašnjenje da je riječ o nastavku ponašanja u sferi interneta ili, kao što volim reći, trljanja Facebooka u lice. Društveni su mediji uveli normu ponašanja da je u redu svima reći sve. Problem je u tome što ljudi zaborave gdje su (na poslu, a ne u kafiću ili dopisivanju s prijateljima) i s kime razgovaraju (šefom, klijentima, kolegama i javnosti, a ne s bliskim osobama). Čak i ako znaju da nije dolično neke privatne informacije podijeliti u poslovnom okruženju, svejedno to rade jer to rade svi drugi. Stoga, pomisle da je to sigurno u redu (a nije) i misle da to njihovog šefa i kolege zanima (a ne zanima ih). Mnogi krive narcisoidne pripadnike poslijeratne generacije koji su svoju djecu odgojili s prenapuhanim osjećajem osobne vrijednosti, a ta djeca danas misle da trebaju podijeliti sve što kažu ili misle. Kad sam jednom kolegi iz Velike Britanije rekla da sve više Amerikanaca shvaća da previše govore o sebi, naglas se nasmijao i rekao: "Konačno!" Drugi, pak, smatraju da je problem u ljudskoj potrebi za ostvarivanjem veza. Radno nam je mjesto postalo drugi dom, mjesto na kojemu provodimo većinu vremena pa želimo da nam bude što udobnije, a to dovodi do prevelikom otvaranja. Zaboravljamo da je bitno održati određenu razinu profesionalnosti. Ne kažem da trebamo prestati razgovarati.

Dapače, smatram da bi svatko na svojem radnom mjestu trebao pokazati svoje najbolje strane. Iznošenje stvari o sebi ključno je za izgradnju povjerenja i međuljudskih odnosa, a i u takvom je okruženju ugodnije raditi. No mislim da bi nam neka pravila mogla pomoći da tu opsesiju dovedemo pod kontrolu. Prije nego što otvorite usta, zapitajte se sljedeće: Tko me sluša (direktor, klijent, kolega ili prijatelj)? Zašto ovo govorim? Koja je svrha toga? Je li u ovoj situaciji bolje reći što manje? Jesam li emocionalnu prtljagu ostavio pred vratima? Hoće li ovo što kažem povoljno utjecati na moju karijeru ili kvalitetu odnosa na poslu? Ne možete mi reći da će vam priče o opijanju koje pričate kolegama ili šefu pomoći u karijeri, a ni da moj odjel bolje posluje ako znam da ste nezadovoljni i tražite novi posao. Mislim da u tome nisam iznimka. Vaši čelnici od 40, 50 ili čak 60 godina, a takvih je još puno, itekako se slažu sa mnom.

Peggy Klaus je trenerica menadžerskih vještina i voditeljica korporativne obuke