Britanska ustanova pod nazivom Nacionalni institut za gospodarska i društvena istraživanja nedavno je objavila zapanjujuću usporedbu trenutne krize s prethodnim recesijama i oporavcima. Prema jednom važnom mjerilu u njoj (promjenama BDPa od početka recesije), Britanija ovaj put stoji lošije nego tijekom Velike depresije.

Četiri godine nakon početka Velike depresije, britanski BDP vratio se na staru, visoku razinu, dok četiri godine nakon početka današnje Velike recesije, Britanija nije ni blizu staroj slavi. A u tome nije usamljena. Italija također stoji lošije nego 1930ih, a uz Španjolsku, koja očigledno tone u recesiju s dvostrukim dnom, to su već tri od ukupno pet velikih europskih gospodarstava koja su u gorem stanju nego prije. Naravno, moraju se uzeti u obzir određene komplikacije i specifičnosti. Međutim, njima unatoč, ovo svejednako predstavlja zapanjujući politički neuspjeh. Neuspjeh je to posebice doktrine štednje koja u posljednje dvije godine dominira raspravama političke elite kako u Europi, tako i, u velikoj mjeri, u Sjedinjenim Američkim Državama. U redu, da razmotrimo one specifičnosti – s jedne strane, stopa nezaposlenosti je u Britaniji tijekom 1930-ih bila puno viša negoli danas jer je i prije početka Velike depresije britansko gospodarstvo bilo u depresiji, uglavnom zahvaljujući lošoj odluci o povratku na zlatni standard. S druge strane, britanska je Depresija u usporedbi s američkom bila znatno blaža.

Unatoč tomu, postizanje rezultata boljih nego 1930tih ne bi nam trebao predstavljati tako težak izazov. Nismo li tijekom posljednjih 80 godina naučili puno toga o upravljanju gospodarstvom? Naravno da jesmo, ali u Britaniji, kao i u nekim drugim zemljama, politička elita to mukom stečeno znanje baca kroz prozor i umjesto da se oslanja na njega, oslanja se na ideološki podobna nadanja. Britanija je trebala biti vrhunski ogledni primjer “poticajne štednje”, ekonomskog fenomena čiji zagovornici tvrde da u borbi protiv recesije ne bi trebalo povećati javnu potrošnju, već je srezati te da će to dovesti do bržeg gospodarskog rasta. “Oni koji govore da su rješavanje problema deficita i promicanje rasta svojevrsne alternative su u krivu”, obznanio je britanski premijer David Cameron. “Prvo se ne smije odgađati radi provedbe drugog.” Kako bi, dakle, gospodarstvo trebalo biti uspješno, kad je nezaposlenost već visoka, a vladine mjere izravno dodatno smanjuju mogućnosti zapošljavanja? Povjerenjem! “Potpuno sam uvjeren”, rekao je Jean-Claude Trichet, tada još uvijek predsjednik Europske središnje banke i snažan zagovornik doktrine poticajne štednje, “da će u trenutnim okolnostima mjere koje potiču povjerenje biti pogodne, a ne štetne za gospodarski oporavak jer je danas ključni čimbenik upravo povjerenje”. Takva zazivanja vile povjerenja nikada nisu bila vjerodostojna, pa su i stručnjaci iz Međunarodnog monetarnog fonda i drugih institucija ubrzo prokazali navodne dokaze o tome da se rezanjem potrošnje otvaraju nova radna mjesta.

No utjecajne osobe s obje obale Atlantika nastavile su veličati proroke štednje, posebice Cameron, jer se doktrina poticajne štednje krasno slaže s njihovom ideologijom. Tako je u listopadu 2010. godine David Broder, koji doslovce utjelovljuje općeprihvaćeno mišljenje, pohvalio Cameronovu smionost, naročito zbog “odbacivanja upozorenja ekonomista da bi nagli i oštri rezovi mogli potkresati britanski gospodarski oporavak i baciti cijelu državu natrag u recesiju”. Zatim je pozvao američkog predsjednika Obamu da “slijedi Cameronov primjer” i odluči se za “trenutačni radikalni rez u pogledu države blagostanja”. Međutim, sigurno vas jako iznenađuje što su se ta upozorenja ekonomista obistinila. A možemo biti prilično zahvalni što Obama nije odlučio slijediti Cameronov primjer.To ne znači da je s američkom politikom sve u najboljem redu. Istina, savezna vlada uspjela je izbjeći totalne mjere štednje. Ali državna i lokalna vlast srezala je potrošnju i otvaranje novih radnih mjesta čim su potrošena sredstva savezne pomoći. Da nije bilo tih rezova potrošnje, vjerojatno bismo već bili na putu prema samoodrživom oporavku.

Paul Krugman