Prije deset godina jedan od vodećih američkih ekonomista objavio je oštru kritiku Narodne banke Japana, njihova ekvivalenta Saveznih rezervi, pod naslovom “Japanska monetarna politika: Slučaj samostalno izazvane paralize?” (Japanese Monetary Policy: A Case of SelfInduced Paralysis?).

S nekoliko sitnih izmjena u tekstu kritika se može primijeniti na današnje stanje Saveznih rezervi. U to se vrijeme Narodna banka Japana našla u situaciji sličnoj onoj s kojom se Savezne rezerve suočavaju danas. Gospodarstvo je bilo u dubokoj krizi i nije bilo puno pomaka, a moglo se očekivati da će banka krenuti sa snažnim mjerama. Međutim, kratkoročne kamatne stope, uobičajen alat monetarne politike, bile su gotovo na nuli i niže nisu mogle ići. A Narodna banka Japana tu je činjenicu iskoristila kao izliku da ništa više ne učini. To je bio ozbiljan nezakoniti postupak, tvrdio je uvaženi američki ekonomist: “Narodna banka Japana nije ni izbliza bespomoćna i mogla bi puno postići da prestane s politikom pretjeranog opreza i burnim reakcijama na kritiku.” Optužio je državne službe da se skrivaju “iza zanemarivih institucijskih i tehničkih prepreka kako bi izbjegle nužno djelovanje”. Tko je bio taj ekonomist oštrog pera? Ben Bernanke, današnji guverner Saveznih rezervi. Zašto je onda danas Bernanke jednako pasivan kao što je Narodna banka Japana bila prije deset godina? No današnji gospodarski problemi u SAD-u nisu istovjetni onima s kojima se Japan borio 1999. i 2000. godine. Japan je izravno pogodila deflacija, što se nama nije dogodilo, barem ne još. No inflacija je daleko ispod očekivanih 2 posto te opada i dalje. Osim toga Amerikance je snašla toliko visoka stopa nezaposlenosti i takva količina ljudskog jada koja je daleko gora od japanskog iskustva. Ipak, Savezne rezerve ne čine gotovo ništa kako bi počele rješavati te probleme. Što bi Savezne rezerve mogle učiniti? U doba japanske krize Bernanke je predložio da bi Narodna banka Japana mogla otkupiti dobar dio “nestandardnih sredstava”, to jest onih sredstava koja nisu u standardnom posjedu banaka za kratkoročna vladina zaduženja.

Savezne su rezerve provele tu ideju u najosjetljivijem trenutku financijske krize te otkupile velike količine hipotekarnih vrijednosnica. Međutim, proces otkupa prestao je u ožujku. Odonda su vijesti iz gospodarstva sve gore i gore. Savezne rezerve promijenile su smjer djelovanja, no gotovo nezamjetno. Danas najavljuju da će utržak od obveznica s dospijećem ponovno uložiti u dugoročne državne obveznice. To je trivijalna promjena i najmanji pothvat Saveznih rezervi koji neće biti dočekan salvama kritike, a opet daleko nedovoljan za opsežan program kupnje sredstava u koje bi trebale krenuti. Bernanke je 2000. godine izjavio da bi Narodna banka Japana mogla pokazati namjere za ostvarenjem napretka objavljivanjem buduće financijske politike. Ponajprije je to značilo da bi zajmovi u privatnom sektoru postali privlačniji kad bi najavili da će kamatne stope ostati niske dok deflacija ne ustupi mjesto inflaciji od 3 ili 4 posto – tu je ideju davno predložila moja malenkost. Budući da je SAD u daleko gorem stanju nego što je Japan bio 2000. godine, stopa inflacije od 3 posto bila bi od državnog interesa. No guverner Saveznih rezervi odbio je bilo kakav sličan korak. Što se tu zbiva? Jesu li Bernankea intelektualno asimilirali Borgovi Saveznih rezervi? Naginjem tome da igra političku ulogu te da ne želi stupiti u otvoren sukob s drugim dužnosnicima Saveznih rezervi, naročito regionalnim upraviteljima koji se boje inflacije unatoč tome što je deflacija jasna i prisutna prijetnja te koje, čini se, ne dira jad nezaposlenih.

Moram biti pošten prema Bernankeu i priznati da neslaganje u visokim krugovima organizacije otežava promjenu politike – teško bi se bilo u potpunosti odlučiti na višu inflaciju kad bi je stalno potkopavali govori iz ureda Saveznih rezervi u Richmondu ili Dallasu. Zapravo bih mogao reći da su nesputani ispadi pojedinih dužnosnika Saveznih rezervi već ostavili negativan gospodarski dojam. Iako Bernanke ne može zaustaviti takve javne iskaze mišljenja, mogao bi dati do znanja da pojedinačni stavovi ne predstavljaju ukupnu politiku Saveznih rezervi. Uza sve to, može se reći da politici Saveznih rezervi dodatno šteti zanemarivanje predsjednika Obame koji je čekao do 16. mjeseca svog mandata da ponudi nove članove za prazna mjesta u Izvršnom odboru Saveznih rezervi. Da je ta mjesta popunio prije i brže s obzirom na to da njegovi kandidati još nisu došli na te funkcije, Savezne bi rezerve bile znatno manje pasivne. Koji god razlozi bili, činjenica je da Savezne rezerve, koje po statutu trebaju promicati “maksimalnu zaposlenost”, ne rade svoj posao. Umjesto toga rade što i svi drugi u Washingtonu i drhte pred pogledom nezaposlene mase. Dok Savezne rezerve miruju u paralizi koju su same izazvale, milijuni Amerikanaca ostaju bez poslova, domova i nade za budućnost.

Paul Krugman