Kad sam bio mlad i naivan, vjerovao sam da važne osobe stupaju na neki položaj na temelju brižnog razmatranja svih opcija. Sada znam kako stvari stoje.

Mnogo onoga u što “ozbiljni ljudi” vjeruju počiva na predrasudama, a ne analizi. A te predrasude podložne su modi i trendovima.Što me dovodi do teme današnje kolumne. Posljednjih nekoliko mjeseci zajedno s ostalima s čuđenjem i užasom promatram rađanje političkog konsenzusa koji podržava fiskalnu strogost. Odnosno, nekako je postala opće poznata činjenica da je sada pravo vrijeme za rezanje potrošnje, usprkos činjenici da su glavna svjetska gospodarstva i dalje u dubokoj depresiji.To opće prihvaćeno mišljenje ne temelji se ni na dokazima, ni na pažljivoj analizi. Umjesto toga, počiva na nečemu što bismo u dobroj vjeri mogli nazvati čistim nagađanjem, a kad nam namjere ne bi bile tako dobrohotne, maštom političke elite – točnije, vjerovanjem u nešto o čemu ja razmišljam kao nevidljivim osvetnicima obveznicama i vili samopouzdanja.Osvetnici obveznicama su ulagači koji su se odmaknuli od vlada koje percipiraju kao nesposobne za vraćanje dugova. Uopće nije u pitanju da zemlje mogu prolaziti kroz krizu samopouzdanja (sjetite se grčke dužničke krize). No, ono što zagovornici štednje tvrde je (a) da će osvetnici obveznicama uskoro napasti Ameriku, i (b) da će ih na to potaknuti ulaganje u subvencije.Zašto bismo vjerovali da je išta od toga istina? Priznajem, Amerika ima dugoročne proračunske probleme, ali djelovanja vezana uz subvencije tijekom idućih nekoliko godina nemaju gotovo nikakve veze s našom sposobnošću da se uhvatimo u koštac s tim dugoročnim problemima. Kao što je nedavno izjavio upravitelj Kongresnog ureda za proračun Douglas Elmendorf: “Ne postoji nikakva unutarnja kontradikcija između osiguravanja dodatnih fiskalnih subvencija danas, kad je stopa nezaposlenosti visoka, a mnoge tvornice i uredi neiskorišteni, te nametanja fiskalnih ograničenja za nekoliko godina, kad će zarada i zaposlenost vjerojatno biti na vrhuncu”. Svejedno, svakih nekoliko mjeseci nam objave da su osvetnici obveznicama stigli i da moramo nametnuti štednju kako bismo ih zadovoljili. Prije tri mjeseca, maleni porast dugoročnih kamatnih stopa dočekan je gotovo histerično: “Strah od dugova povisio kamatne stope”, glasio je tada naslov u Wall Street Journalu, premda nije bilo nikakvih pravih dokaza za takve strahove, a Alan Greenspan proglasio je taj porast “kanarincem u rudniku”.

Od tada su dugoročne kamatne stope ponovno pale. Ulagači ni izbliza ne bježe od duga američke vlade; dapače, vide ga kao svoju najsigurniju okladu u trenutnom razdoblju gospodarskog posrtanja. A opet nas zagovornici štednje uvjeravaju da će osvetnici obveznicama napasti svakog trenutka ukoliko smjesta ne srežemo potrošnju. No, ne brinite: rezovi će možda biti bolni, ali vila samopouzdanja je tu da vas riješi boli. “Zamisao da bi mjere štednje mogle prouzročiti stagnaciju je netočna”, u nedavnom intervjuu je izjavio predsjednik Europske središnje banke JeanClaude Trichet. Zašto? Jer “mjere koje gode samopouzdanju imaju pozitivne učinke i neće ometati gospodarski oporavak”.Što dokazuje uvjerenje da fiskalno stezanje zapravo pogoduje širenju jer pomaže samopouzdanju? (Usput budi rečeno, ovo je doktrina koju je razložio Herbert Hoover 1932. godine.) Naravno, postoje slučajevi u povijesti kad su rezanja potrošnje i povisivanje poreza za posljedicu imali ekonomski rast. No, koliko ja znam, kad se pomnije prouči, svaki od tih slučajeva dokazuje da su negativni učinci štednje bili potaknutidrugim čimbenicima koji danas najvjerojatnije nisu relevantni. Na primjer, era štednje za kojomje uslijedio rast u Irskoj 1980-ih ovisila je o drastičnom pomaku s trgovinskog deficita na trgovinski višak, što nije strategija koju može primijeniti bilo tko i bilo gdje. Trenutni primjeri štednje sve su samo ne ohrabrujući. Irska se vrlo hrabro nosi s ovom krizom i ozbiljno provodi oštre rezove. Za nagradu je njezino gospodarstvo svejedno palo na vrlo niske grane, a financijska tržišta seprema njoj i dalje odnose kao prema riziku. I druge primjerne države, poput Latvije i Estonije, prošle su još gore, a sve te tri nacije su, vjerovali ili ne, doživjele gore padove zarade i zaposlenosti nego Island, koji je samo zbog razmjera svoje financijske krize bio prisiljen primijeniti mjere koje nisu bile toliko ekstremne. Stoga, sljedeći put kad čujete kako ozbiljni ljudi objašnjavaju potrebu za fiskalnom strogosti, pokušajte raščlaniti njihov govor. Gotovo sam siguran da ćete otkriti kako ono što zvuči kao prizemni realizam u biti počiva na temeljima mašte, na vjerovanju da će nas nevidljivi osvetnici kazniti ako ne budemo bili dobri, a vila samopouzdanja nagraditi ako budemo bili dobri. A politika stvarnog svijeta, politika koja će nanijeti štetu milijunima radničkih obitelji, gradi se na tim temeljima.

Paul Krugman