Krajem siječnja The Financial Times je izvijestio da će neki od najmoćnijih svjetskih poduzetnika održati privatni sastanak s ministrima financija u Davosu, na mjestu održavanja Svjetskog gospodarskog foruma.

Taj list dao je naslutiti da će se glavni zahtjev poslovnjaka odnositi na prekid verbalnih napada na bankovni sustav. Očito, izvlačenje bankovnog sustava iz krize nakon što je prouzročio najgori pad od Velike Depresije nije samo po sebi dovoljno – političari moraju paziti i da mu ne povrijede osjećaje. No, i bankari su imali vlastiti zahtjev: žele više kamatne stope, usprkos ustrajnosti vrlo visoke stope nezaposlenosti u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, jer tvrde da niske kamatne stope pogoduju inflaciji. Ono što me brine jest mogućnost da bi vlastodršci doista mogli poslušati njihov savjet. Da biste razumjeli sve aspekte ovog pitanja, morate znati da se nalazimo usred onoga što Međunarodni monetarni fond naziva “dvobrzinskim oporavkom”, što znači da se oporavak u nekim zemljama odvija brzo, dok je u drugima, uključujući i Sjedinjene Američke Države, još uvijek u prvoj brzini.Recesija je zahvatila američko gospodarstvo krajem 2007. godine, a ostatak svijeta nekoliko mjeseci kasnije. Razvijene države, odnosno, SAD, Europa i Japan, tek su pokrenule proces oporavka. Istina je da navedena gospodarstva bilježe rast od ljeta 2009. godine, ali taj rast nije dovoljno brz za stvaranje znatnijeg broja novih radnih mjesta. Podizanje kamatnih stopa u ovim uvjetima značilo bi potkopati sve prilike za poboljšanje; u biti bi time prihvatili masovnu nezaposlenost kao trajnu životnu činjenicu. A što je s inflacijom? Visoka stopa nezaposlenosti zasad drži pod kontrolom mjere inflacije kojima se politika obično vodi. Omiljena mjera Banke saveznih rezervi, koja isključuje hirovite skokove cijene energije i hrane, sada iznosi ispod pola posto godišnje, što je daleko ispod neslužbenog cilja od dva posto.

Međutim, cijene hrane i energije, kao i cijene roba općenito, u posljednje vrijeme, naravno, rastu. Cijena kukuruza i pšenice prošle je godine skočila za oko 50 posto, dok cijene bakra, pamuka i gume ruše sve rekorde. Zbog čega? Odgovor na većinu ovih pitanja leži u gospodarskom rastu zemalja u razvoju. Dok oporavak u razvijenim državama ide puževim korakom, zemlje u razvoju, a osobito Kina, iz pada 2008. godine izišle su kao nadmoćni pobjednici. To je stvorilo pritisak inflacije unutar mnogih tih zemalja, ali i uzrokovalo nagli rast globalne potražnje za sirovinama. Loše vrijeme, naročito neprikosnoveni toplotni val u bivšem Sovjetskom Savezu koji je uzrok naglog pada svjetske proizvodnje pšenice, također je odigrao važnu ulogu u porastu cijena hrane. Pitanje koje si trebamo postaviti jest kako se Banka saveznih rezervi i Europska središnja banka trebaju prema svemu tome postaviti?Prvo, kineska inflacija je kineski, a ne naš problem. Točno je da se kineska valutra određuje prema dolaru. No, to je njihov izbor: ukoliko se Kini ne sviđa monetarna politika SAD-a, slobodno može dozvoliti rast svoje valute. Ni Kina ni itko drugi nema pravo zahtijevati od Amerike da uguši gospodarski oporavak koji je tek u nastajanju samo zato što kineski izvoznici žele da juan ostane potcijenjen.A što je s cijenom roba? Banka saveznih rezervi obično se usredotočava na “temeljnu” inflaciju, koja isključuje hranu i energiju, umjesto na “ciljanu” inflaciju, jer nam iskustvo dokazuje da premda neke cijene fluktuiraju iz mjeseca u mjesec, ostale su prilično inertne – a upravo bi se zbog tih inertnih trebali zabrinuti jer je stravično teško riješiti se ili inflacije ili deflacije jednom kad se uvuče u navedene cijene. Takvo razmišljanje Banci saveznih rezervi u prošlosti je dobro služilo.

Primjerice, Banka saveznih rezervi ispravno je postupila kad nije podigla cijene 2007. i 2008. godine, kad su cijene roba dosegle rekordne visine, a zbog čega je ciljana inflacija nakratko skočila na preko pet posto, da bi se ubrzo nakon toga vrtoglavo srozale. Teško je naći razloga zašto bi ovoga puta Banka saveznih rezervi trebala postupiti drugačije, buduća da inflacija nije ni izbliza onoliko visoka koliko je bila tijekom posljednjeg procvata tržišta roba. Dakle, čemu onda zahtjev za visokim kamatnim stopama? Pa, bankari već jako dugo imaju fiksaciju na cijene roba. U prošlosti je to podrazumijevalo ustrajne tvrdnje da će bilo kakav porast u cijeni zlata uzrokovati kraj zapadne civilizacije. Ovih dana to znači zahtjev da se podignu kamatne stope jer su porasle cijene bakra, pamuka i gume, iako je inflacija u opadanju. Ben Bernanke zasigurno razumije da bi povećanje kamatnih stopa u ovom trenutku bila ogromna pogreška. No, njegova europska inačica Jean-Claude Trichet pomalo se osokolio, a i Banka saveznih rezervi i Europska središnja banka pod velikim su vanjskim pritiskom da naprave pogrešnu stvar.Moraju odoljeti tim pritiscima. Da, cijene roba su porasle, ali to nije razlog da se produlji razdoblje masovne nezasposlenosti. Da parafraziram Williama Jenningsa Bryana, ne smijemo razapeti gospodarstvo na križ od gume.

Paul Krugman