Kad povjesničari budućnosti budu proučavali razdoblje od 2008. do 2010. godine, vjerujem da će ih najviše zbuniti neobičan trijumf propalih ideja. Fundamentalisti slobodnog tržišta pogriješili su glede svega, a ipak sada dominiraju političkom pozornicom više no ikad. Kako je do toga došlo?

Kako su, nakon što su odmetnute banke srušile ekonomiju, Amerikanci završili s teksaškim zastupnikom Ronom Paulom koji izjavljuje: “Mislim da nam ne trebaju nadzorna tijela”, a sada preuzima jedno od ključnih vijeća doma zastupnika koje će nadgledati Banku saveznih rezervi? Kako smo, nakon iskustava iz Clintonove i Bushove administracije (prva je povećala poreze i tijekom vladavine svjedočila spektakularnom porastu broja radnih mjesta, dok je druga smanjila poreze i tijekom vladavine svjedočila anemičnom rastu čak i prije krize), opet završili s dogovorom između dvije stranke da će dodatno srezati poreze? Odgovor desnice je da će gospodarski neuspjesi Obamine administracije pokazati da sveobuhvatne vladine mjere ne funkcioniraju. No, odgovor na to je: “koje sveobuhvatne vladine mjere?” Jer, činjenica je da je Obamin poticaj (koji sam iznosi gotovo 40 posto poreznih rezova) bio preoprezan da bi pomogao ekonomiji. A to nije samo naknadna mudrost: mnogi su ekonomisti, pa i ja, od početka upozoravali da je plan potpuno neprikladan. Recimo to ovako: mjera za vrijeme u kojem se smanjilo zapošljavanje u državnom sektoru i tijekom kojeg je javna potrošnja na robu i usluge rasla sporije nego za vrijeme Bushovih godina na vlasti, teško da je ikakav ispit keynesijanske ekonomije. E, sad, možda Obama jednostavno nije mogao postići više suočen s kongresnom skepsom prema vladi. No, čak i ako je to istina, time se samo dokazuje trajna premoć neuspjele doktrine nad našom politikom. Također je vrijedno istaknuti da je desnica bila u krivu kad je govorila zašto Obamina gospodarska politika neće uspjeti. Već dvije godine upozoravaju nas da će zbog državnog zaduživanja kamate vrtoglavo porasti; zapravo, iznos kamata fluktuira ovisno o pesimizmu ili optimizmu glede gospodarskog oporavka, ali u usporedbi s povijesnim standardima dosljedno je ostao na niskoj razini. Već dvije godine upozoravaju nas da je inflacija, pa čak i hiperinflacija, tik iza ugla; zapravo se nastavila deflacija, dok je temeljna inflacija iz koje su isključene nepostojane cijene hrane i energenata na najnižoj razini u posljednjih 50 godina. Fundamentalisti slobodnog tržišta pogriješili su u vezi s događajima u inozemstvu, kao i onih u Americi, bez da su pretrpjeli gotovo ikakve posljedice. George Osborne je 2006. izjavio: “Irska je sjajan primjer umijeća onoga što je moguće u dugoročnoj ekonomskoj politici.” Ups.

Ali, Osborne je sada jedan od vodećih britanskih gospodarskih dužnosnika. Na svojoj novoj poziciji, on pokušava oponašati mjere štednje koje je Irska provela nakon što se i njezin mjehurić rasprsnuo. Konzervativci s obje strane Atlantika veći dio prošle godine proveli su u hvali uspješnosti irske politike štednje. “Irski pristup bio je uspješan u razdoblju od 1987. do 1989. godine, a funkcionira i danas”, obznanio je prošlog lipnja Alan Reynolds iz Instituta Cato. Ups, opet. Međutim, takvi propusti kao da nisu važni. Da posudim naslov najnovije knjige australskog ekonomista Johna Quiggina o doktrini da je kriza trebala ubiti, ali nije. Nama još uvijek, možda i više no ikada, vlada “ekonomija zombija”. Zašto? Dio odgovora je zasigurno taj da su osobe koje su trebale pokušati ubiti zombije umjesto toga pokušale s njima postići kompromis. A to se posebno, iako ne i isključivo, odnosi na američkog predsjednika. Ljudi znaju zaboraviti da je Ronald Reagan često popustio pod političkim pritiskom, a najbolje se pamti to da je u konačnici pristao na višestruko povećanje poreza. No, nikada se nije kolebao glede ideja, nikada nije odustao od pozicije da je njegova ideologija prava. Za razliku od njega, Obama dosljedno pokušava dotaknuti i suparnike time što dodaje ulje na vatru desničarskih mitova. Hvalio je Reagana što je ponovno uspostavio dinamičnost Amerike, prisvojio republikansku retoriku o potrebi stezanja remena u vrijeme recesije te ponudio simbolična zamrzavanja plaća u javnom sektoru. Ništa od toga nije zaustavilo desnicu da ga nazove socijalistom. No, pomoglo je osnaživanju loših ideja, i to na načine koji mogu počiniti neposrednu štetu. Upravo sada Obama pozdravlja dogovor o poreznim rezovima kao gospodarski poticaj, ali republikanci već govorkaju o rezovima potrošnje koji će poništiti bilo koje pozitivne učinke tog dogovora. A kako se on može učinkovito usprotiviti tim zahtjevima, kad je i sam prigrlio retoriku štednje? Da, politika je umijeće mogućega. Svi razumijemo potrebu da se suočimo s političkim neprijateljima. Ali, jedna je stvar postići dogovor kojim ćete biti bliže svom cilju, a sasvim druga otvoriti vrata zombijma. Kad to učinite, na kraju vam zombiji pojedu mozak, a vrlo vjerojatno i gospodarstvo.

Paul Krugman