Europljani se bune protiv štednje

Autor: The New York Times , 13. svibanj 2012. u 22:00

Francuzi se bune. Grci se bune. A bilo je već i vrijeme. U objema su državama 6. svibnja održani izbori koji su zapravo bili referendumi o trenutnoj europskoj ekonomskoj strategiji, a u objema su državama glasači iskazali svoje neslaganje. Ne zna se koliko će brzo ova glasovanja dovesti do promjene politike, no vremena za strategiju oporavka putem mjera štednje ponestaje, i to je dobro.

To niste mogli čuti od standardnih sumnjivaca tijekom predizborne kampanje. Bilo je pomalno smiješno vidjeti kako apostoli ortodoksne politike opreznoga i blagoga Françoisa Hollandea pokušavaju prikazati kao prijetnju. “Poprilično je opasan”, pisao je The Economist, “a istinski vjeruje da u potrebu za stvaranjem poštenije društva.” Kakva grozota! Jasno je da Hollandeova pobjeda znači kraj “Merkozyja”, francuskonjemačke osovine koja je u protekle dvije godine promicala režim štednje. Ovo bi bio “opasan” razvoj događaja da je ta strategija uopće polučila rezultata ili da je uopće bilo razumne šanse za to. No tako nije bilo, a vrijeme je da se krene dalje. Kako se pokazalo, europski su glasači pametniji od najboljih i najpametnijih glava Staroga kontinenta. Što ne valja s rezanjem troškova kao rješenjem za europske probleme? Jedan je odgovor taj što vila povjerenja ne postoji, to jest, ideju da će smanjenje potrošnje vlade nekako potaknuti pojačanu potrošnju tvrtki i potrošača u posljednje je dvije godine pobilo stvarno iskustvo. Pokazalo se da smanjenje potrošnje gospodarstvo u krizi gura u još dublju krizu. Štoviše, patnja se ni na koji način nije isplatila. Sjetimo se primjera Irske, koja se u ovoj krizi hrabro držala te nametnula žestoke mjere štednje kako bi ponovno zadobila milost tržišta obveznica. Ako je prevladavajući stav ispravan, to bi trebalo upaliti. Vjera u taj stav bila je toliko snažna da su neki pripadnici europske političke elite tvrdili da su irske mjere štednje upalile te da se irsko gospodarstvo počelo oporavljati. Međutim, to se nije dogodilo. Iako to iz tiska ne biste mogli shvatiti, troškovi kreditiranja Irske i dalje su znatno veći od troškova Španjolske i Italije, a pogotovo Njemačke. Koja je, onda, druga mogućnost? Jedno je rješenje, a to rješenje ima više smisla nego što bi itko u Europi bio spreman priznati – razbiti eurozonu. Europa ne bi bila u ovakvoj gabuli da Grčka i dalje ima drahmu, Španjolska pesetu, Irska funtu i tako dalje jer bi Grčka i Španjolska i dalje imale ono što danas nemaju, a to je devalvacija, brz način za ponovnu uspostavu konkurentnosti i povećanje izvoza.

Kao protuteže tužnoj priči o Irskoj, sjetimo se Islanda, koji je bio prva stanica financijske krize, ali je reagirao devalvacijom krune, a i hrabro je dopustio da domaće banke propadnu. Svakako se može reći da Island doživljava oporavak koji je Irska trebala doživjeti. Međutim, raspad eurozone unio bi kaos, a i bio bi to golem poraz “europskog projekta”, dugogodišnjeg promicanja mira i demokracije putem bliske integracije. Postoji li neki drugi način? Da, postoji, a Nijemci su pokazali kako bi to moglo upaliti. No nažalost, nisu shvatili pouke vlastitog iskustva. Kad s njemačkim političarima i misliocima razgovarate o krizi eurozone, rado ističu da je i njihovo gospodarstvo bilo u teškoj situaciji početkom proteklog desetljeća, ali se uspjelo oporaviti. No nerado priznaju da je za oporavak zaslužan golemi trgovinski višak u usporedbi s drugim europskim zemljama, naročito u odnosu na države koje su danas u krizi, koje su rasle i bilježile iznadprosječnu inflaciju zbog niskih kamatnih stopa. Europske zemlje u krizi mogle bi oponašati njemački uspjeh da se nađu u jednako povoljnim okolnostima, to jest, da ostatak Europe, a naročito Njemačka, bilježi rast inflacije. Stoga, njemačko iskustvo nije, kako Nijemci rado tvrde, argument za jednoznačne mjere štednje u južnoj Europi, već argument u korist ekspanzivne politike u drugim segmentima. Osobito bi Europska središnja banka trebala odustati od opsjednutosti inflacijom i usmjeriti se na rast. Nijemcima se ovakav zaključak ne sviđa, a ni vodstvu središnje banke. Držat će se svojih maštarija o uspjehu kroz patnju te ustrajati u ideji da je njihova neuspjela strategija jedini odgovoran pristup. Međutim, čini se da im Elizejska palača više neće davati bezuvjetnu potporu, a to znači da i euro i europski projekt danas imaju više šanse za opstanak nego prije nekoliko dana.

Paul Krugman

Komentari (2)
Pogledajte sve

Bez obzira na Krugmanove motive sve što je rekao u vezi sa Njemačkom je uglavnom u pravu…
Pogiođene države Njemačak drži u kolonijalnoj podređenosti ne dopuštajući im da vode suverne ekonomsku politiku…ovakva situaija nije viđena u ekonomiji…imaš zonu jedne valute u kojoj Njemačka drži tiskarski stroj i ograničavaš perifernim djelovima da uspostave carine,trošarine…a istovremeno sve države unutar eurozone imaju svoje bilance…akaradno da ne može biti nakaradnije….ovdej se radi o porođajnim mukama stvaranja nove države koja će imati svoju jaku jezgru a nama na periferiji što ostane…

Dok se američki kvazinobelovci bave Njemačkom i stvaranjem nereda u PIGS-ima ekipa (JP Morgan) ih doma opasno i nezaustavljivo bunari.

New Report

Close