Bijesni bogataši

Autor: The New York Times , 03. listopad 2010. u 22:00

Ljutnja hara Amerikom. Istina, taj žestoki bijes fenomen je prisutan kod manjine i nije nešto što odlikuje većinu naših sunarodnjaka.

Ali ta bijesna manjina je doista bijesna, a sastoji se od ljudi koji imaju osjećaj da im se oduzimaju stvari na koje imaju pravo. I željni su osvete. Ne, ne govorim o gospodarskim prosvjednicima. Govorim o bogatima. Ovo su užasna vremena za mnoge stanovnike ove zemlje. U gospodarskom padu proširilo se siromaštvo, osobito akutno siromaštvo, a milijuni ljudi izgubili su domove. Mladi ne mogu pronaći posao, a otpušteni 50-godišnjaci boje se da nikada više neće raditi. A opet, ako želite pronaći pravi politički bijes, onu vrstu bijesa zbog kojeg ljudi uspoređuju Obamu s Hitlerom ili ga optužuju za veleizdaju, nećete ga pronaći među tim Amerikancima koji istinski pate. Umjesto toga pronaći ćete ga kod vrlo privilegiranih, ljudi koji se ne moraju brinuti da će izgubiti posao, dom ili zdravstveno osiguranje, ali ih grubo vrijeđa i sama pomisao da će morati plaćati neznatno viši porez. Bijes bogatih raste otkad je Obama stupio na vlast. Isprva je bio ograničen samo na Wall Street. Kad je časopis New York objavio članak pod naslovom “Jadikovka zbog jedan posto”, zapravo je opisao brokerske moćnike čije je tvrtke spasila vladina financijska injekcija, odnosno novac poreznih obveznika, ali koji su pobjesnili na samu naznaku da će cijena tog spasa biti privremeno ograničenje bonusa. Milijarder Stephen Schwarzman usporedio je taj Obamin prijedlog s nacističkom invazijom na Poljsku, jer bi upitni prijedlog bio zatvorio poreznu rupu u zakonu koja naročito pogoduje menadžerima fondova poput njega.

Međutim, sad kad se približava vrijeme presude glede sudbine Bushevih poreznih olakšica (i postavlja se pitanje hoće li se najviše stope poreza vratiti na one iz Clintonove ere), bijes bogatih se proširio, a na određen način i promijenio narav. Prvo, ludilo je postalo svakodnevno. Jedno je kad milijarder teatralno buči na nekoj službenoj večeri, a drugo kad časopis Forbes na naslovnici objavi tekst u kojem tvrdi da predsjednik Sjedinjenih Američkih Država namjerno pokušava srušiti Ameriku zbog svojih kenijskih “antikolonijalističkih” stavova i da se “SAD-om upravlja prema snovima pripadnika Luo plemena iz 1950ih”. Kad je u pitanju obrana interesa bogatih, čini se da normalna pravila civiliziranog (i racionalnog) govora prestaju vrijediti. Istovremeno je samosažaljenje među bogatima postalo prihvatljivo, pa čak i moderno. Zagovornici poreznih olakšica prije su se pretvarali da ih najviše brine kako pomoći tipičnoj američkoj obitelji. Čak i porezne olakšice za bogate bile su opravdane zbog prevrtljive naravi gospodarstva, a tvrdilo se da će niži porezi na vrhu učiniti gospodarstvo snažnijim za sve. Međutim, ovih dana zagovornici poreznih olakšica više ih i ne pokušavaju opravdati gospodarskim stanjem. Da, republikanci promiču stav da bi povećanje najviše stope poreza oštetilo mala poduzeća, ali ne čini se kao da to stvarno misle. Zapravo je postalo normalno čuti žestoka pobijanja tvrdnji da su oni koji zarađuju 400.000 ili 500.000 dolara godišnje bogati. Pogledajte samo troškove te elitne klase – porez na imovinu koji moraju plaćati na svoje skupe kuće, cijena školarina elitnih privatnih škola i tako dalje. Pa oni jedva spajaju kraj s krajem. U isto je vrijeme među onima čije je bogatstvo neupitno ojačao ratoborni osjećaj da imaju pravo na to: to je njihov novac i oni ga imaju pravo zadržati.

Oliver Wendell je rekao: “Porezi su cijena koju plaćamo za civilizirano društvo”, ali to je bilo jako davno. Predstava koju nam priređuju bogati Amerikanci, najsretniji ljudi na svijetu, ogrezli u samosažaljenju i osjećaju pravednosti, bila bi smiješna da nije jedne stvari: možda će im to i upaliti. Zaboravite iznos od 700 milijardi koliko stoji širenje najviših poreznih olakšica: gotovo svi republikanci, a i neki demokrati jure u pomoć potlačenim bogatašima. Vidite, bogati su drukčiji od mene i vas: utjecajniji su. Dijelom je tu u pitanju financiranje kampanje, ali to je i stvar društvenog pritiska jer političari provode puno vremena u društvu bogataša. Tako kad se bogati suoče s mogućnošću plaćanja tri ili četiri posto više stope poreza na dohodak, onda političari osjećaju bol ? oni očito osjećaju tu bol mnogo jače nego obitelji koje gube poslove, kuće, nade. A kad borba oko poreza završi, na ovaj ili onaj način, možete biti sigurni da će osobe koje trenutno brane prihode elite ponovno početi zahtijevati rezove socijalnih naknada i pomoći nezaposlenima. Amerika mora donijeti teške odluke, reći će; svi mi moramo biti spremni na žrtvovanje. Ali kad kažu “mi”, misle “vi”. Žrtva je za male ljude.

Paul Krugman

Komentirajte prvi

New Report

Close