‘‘Zarađivati sam počeo u ‘srednjoj’, mami sam objašnjavao da nije od droge’’

Piše: Saša Cvetojević, direktor tvrtke INSAKO d.o.o., bivši član upravnog odbora HZZO-a, član CRANE-a

Saša Cvetojević

Godina je 1983. Klinac ima 13 godina. Prvi put, na kraju 6. razreda, kod prijatelja (tata mu je bio gastarbajter - posebna klasa koja je imala pravo na neke stvari koje mi “domaći” nismo mogli imati), vidi kompjutor. U kući. Na radnom stolu. Mali je, smiješan, gumenih tipki. Ništa poput velikih kanti kakve je viđao po filmovima. I može svašta. Klincu se otvaraju oči. Ne želi novi bicikl, ne želi novu loptu, ne želi ništa, želi svoj, prvi osobni kompjuter - ZX Spectrum. I kreće u akciju. Roditelji nisu spremni izdvojiti 600 maraka (tada velik novac i u valuti za koju današnji klinci nisu čuli) pa kreće u akciju. Skupljanje flaša, starog papira i nošenje u Uniju. Nije dosta. Cijepanje drva susjedima. Metri i metri drva. Naučio je tad cijepati drva, korisna vještina i dan danas :)

Cijelo ljeto radi sve moguće i nemoguće poslove, izdajući se za starijeg nego što stvarno jest, i krajem ljeta, čudnim, tada ilegalnim putovima, ZX Spectrum stiže na njegov stol. No ne i programi. Brzo shvaća da je taj skupi stroj samo komad namještaja, ako nema programa koji bi od njega stvorili alat za igranje ili rad. Igra ga je tada, kao i danas, poticala na većinu stvari. Nikad se nije prestao igrati. I počinje tražiti način da nabavi programe. Frustriran tadašnjim propisima (stvar koja se provlači kroz njegov život i rad i dan danas) kreće nabavljati i izrađivati programe. Prijatelji traže isto i za sebe. Brzo shvaća da mnogi od njih ne žele uložiti napor, žele brzo i jednostavno rješenje svoga problema. I spremni su za to platiti.

Tako sam počeo. Iz sobe u dvosobnom stanu koju sam dijelio s bratom. U stanu od 60m2. ZX Spectrum je bio prikopčan na jedini TV. U sobi mojih roditelja. I brzo je nastala potreba za mnogim stvarima. Monitor za moju sobu? Bolji kazetofon (tada je kazetofon bio glavni medij za pohranu podataka)? Nove traperice? Kako nisam imao za sve, morao sam početi slagati prioritete. Upravljati resursima. Prvo je išao monitor, da mogu programirati duže i kad god to želim. Onda sam zaradio za bolji kazetofon. Pa nekoliko njih. Oni su snimali brže, reklamacija je bilo manje. I novac je krenuo pristizati. Već u srednjoj školi to je bio pravi mali posao. Roditelji nisu znali točno što radim. Pogotovo nisu znali koliko novca od toga pristiže. Sve dok jednom poštar, koji je mijenjao “našeg” poštara, s kojim sam imao dogovor - nije naletio na mamu. I predao joj novce za mene. Nakon toga je bio vrlo ozbiljan sastanak kućnog savjeta :) Morao sam, naime, objasniti da to čime se bavim nije ni droga ni oružje :)

Sa 18 godina sam, po povratku iz vojske, otvorio prvu tvrtku – Insako., koja je danas srednje velika tvrtka - distributer robe široke potrošnje. Nisam znao čime ću se točno baviti, pa sam izabrao ime koji ništa ne znači, čudno zvuči a može značiti svašta. Prvi ozbiljni poslovi bili su najam, servis i prodaja aparata za zabavu. Fliperi, konzole za video igre, poker mašine. Najbolji prijatelj, koji je u Insaku i danas, bio je prvi zaposlenik. Posao je dobro krenuo, radili smo i danju i noću, ali sve je to bila igra. Voljeli smo flipere. Svaki koji je išao dalje, morao je k nama na provjeru. Nekoliko noći :) Razvili smo posao tako da smo imali aparate u najmu i po drugim republikama bivše države. Tada je počeo rat. Druge stvari su postale prioritet. Izgubili smo puno, jer do nekih aparata nikad više nismo mogli.

Naslijeđe socijalizma Hrvatskoj nije ostavilo ni jednu tvornicu higijenskih papira. Čudna koincidencija. Kako klinac sa ZX Spectruma, pa video igara - dolazi do toalet papira? To je ono što poduzetnika iz poriva odvaja od poduzetnika iz nužde. Poduzetnik iz poriva traži priliku. Stalno. Poduzetnik iz nužde kreće u poduzetništvo kad mora. Jer je ostao bez posla u bivšoj firmi. Jer želi pobjeći od šefovanja drugih. Kao i sada, još sam tada imao čudan dar opažanja. Nisam opažao samo pripadnice ljepšeg spola u kratkim suknjama, dobre aute ili modne marke odjeće. I danas kad se vozimo, žena me često pita, kako zapamtim sve jumbo plakate, kako upijem sve vijesti s radija ( osim sporta i prognoze ) i sve to povežem u neki čudan redoslijed. Ne znam. Ali ide me :) Tako sam i tada, iz razgovora moje mame (radila je u ljekarni, što je opet odredilo dio mojih kasnijih poslova ) s dobavljačem shvatio da je nestašica papirnih maramica. Istražio sam i došao do zaključka da postoje proizvodi koje ljudi trebaju svaki dan, koje konstantno kupuju, na koje su navikli, te da ima relativno mali izbor tih proizvoda na tržištu. Prve količine prevezene su rasklimanim očevim autom i teretnom prikolicom. Lijepo je bilo kad sam s prikolicom, umoran od posla, skrenuo u krivi smjer u zelenom valu. I naišao na policajca koji se zbunio još više od mene. Pa sam se zaglavio u pokušaju okretanja u pravi smjer i izazvao totalni kaos. Tko nije probao izaći iz auta usred zelenog vala i rukama uz pomoć policajca, pomicati prikolicu, mic po mic…praćen psovkama i trubljenjem, ne zna što je zabava ;)

Sve što sam zaradio ulagao sam u posao. Prvi kombi bio je stari VW. Star već tada kao i ja, 20 godina. Izdržao je kod nas par godina. Rikavao je često, običavao je to napraviti usred špice u prometu. Nije ga bilo lako gurati, punog robe. Ali sve to me je beskrajno veselilo. Pa je došao prvi novi kombi. Činio se kao najskuplja stvar na svijetu. I bio je. Najskuplja stvar koju sam tada posjedovao. I danas najskuplje što imam je u vlasništvu tvrtki. U poslu. Uvijek su kamioni skuplji od automobila koji vozim. Iako sam od nedavno u novoj kući, i dalje zgrada i objekti firme vrijede puno više. I to je jedno od pravila. Skupi osobni auto i jeftini business ne idu skupa. I obratno. Prodavači priče, bez stvarnog pokrića, danas teže prolaze nego ikada. Bar kod mene.

Novac nikad nije bio motiv. Motiv je bila pobjeda ili bar dobra utakmica. Biti u igri. Igrati. Biti dobar ili čak najbolji. Najbolji je bilo biti teško, pa smo se uvijek trudili biti bar jako dobri u tome što radimo. Prvi i treći zaposlenik Insaka su još s nama. Ja sam se zaposlio puno kasnije. Morao sam završiti studij. Sve to vrijeme sam radio. Nekoliko poslova. Prvi mobitel koji se pojavio bio je za mene dar s neba. Do tada sam bio najveći potrošač na govornicama na fakultetu. Doslovno sam dio posla vodio sa fakulteta, dio iz ureda. Davao ispite, zapošljavao ljude, povećavao promet i otvarao nove poslove.

Već tijekom fakulteta bilo je jasno da je Insako dovoljan za lijep i dobar život. U materijalnom smislu. No, mene su i dalje napadale ideje. Pa sam nagovorio mamu na otkaz sa odlično plaćene pozicije. Otišla je bez kune otpremnine, vjerujući svome sinu da on ima nešto što će njoj omogućiti još 15ak godina rada do mirovine u nekoj drugoj, poticajnijoj okolini. Uložio sam u otvaranje privatne ljekarne, kapital je bio moj, majka je bila nositelj djelatnosti. Ja, kao ekonomist, ni tada ni danas nisam mogao ući sam u taj business. Nakon prve ljekarne išla je druga pa onda ustanova. Sve je završilo 2008 godine kada je u ljekarništvo ušla Atlantic grupa. Dijelom i mojom zaslugom, na što sam i danas ponosan te preuzela i moje ljekarne. Mama je dobila više nego dovoljno za uživanje u mirovini. Posebno sam ponosan na to da se posao koji sam započeo i ljudi koji su u njemu radili razvijaju i dalje i napreduju uz uvjete koje im ja ne bih mogao osigurati. I da sam i dalje aktivan u ljekarništvu.

Svaki posao koji sam radio radio sam punom snagom. U ljekarništvu je bilo puno problema. Djelatnost nije bila zasebno regulirana, a ljekarnici nisu bili zadovoljni svojim utjecajem na zdravstveni sustav. Sudjelovao sam u osnivanju Udruge ljekarnika u HUP-u. Danas sam Predsjednik te udruge i aktivan član HUP-a. Puno sam kroz godine naučio o funkcioniranju sustava zdravstva. Upisao sam i završio postdiplomski studij Management u zdravstvu. Svaki posao, svaka aktivnost su vodili k novoj. Svaka vrata koja sam otvorio vodila su u hodnik s još više novih vrata. I tako je i danas. Stalno otvaram nova vrata. Neka ne uspijem jer su zaključana ili s druge strane netko pruža jak otpor :) Naučio sam da je neka vrata bolje ostaviti zatvorenima. No, takvih je malo. Iza većine vrata su novi ljudi, nova iskustva, novi poslovi. I sve me to beskrajno veseli.

Paralelno s ljekarnama, pokrenuo sam ustanovu za njegu u kući i fizikalnu rehabilitaciju. Nagovorio sam brata da ostavi siguran posao u bolnici i da krenemo u novi izazov. Opet sam ja bio ulagač i nosio rizik projekta, brat je riskirao stalni i dobar posao u bolnici. Tada je tvrdio kako puno radi i ubija se radeći u bolnici. Branio je stavove javnog zdravstva i svoje kolege, njihov način rada. Sada misli drugačije. Najblaže rečeno :) Potrebno je vidjeti i drugu stranu. Potrebno se odmaknuti iz sigurne okoline. Često je okolina ta koja zarobi kreativne potencijale čovjeka, uvjeravajući ga da je baš dobro “ne talasati” i ne isticati se. Nauče vas da nije dobro imati svoje mišljenje ili pokazati inicijativu. Da nije u redu kolegi koji je pijanac reći da je pijanac. Nego ga treba pokriti, jer će on nekad pokriti vas kada pogriješite. Sad ustanova ima 8 stalno zaposlenih, rade i muče se. Ne cvjetaju im ruže, ali vole svoj posao, odlični su u njemu, isplaćuju plaće. I razvijaju se, koliko situacija dopušta.

Uvijek sam veliki dio radnog vremena (a kod mene je radno vrijeme sve ono vrijeme u kojem ne spavam) trošio na usavršavanje. Odlazio sam na konferencije, seminare, sudjelovao na projektima. Mnogi su se čudili. Zašto trošim vrijeme? Zašto bacam novce na to? Pitali su koliko me plaćaju tamo? I danas mnogima nije jasno. Njima nikad ni neće biti jasno. Neće pročitati ni ovu priču. Njih poslovne novine baš i ne zanimaju. Internet im služi za druge svrhe. S jednog od takvih seminara, nakon 3 tjedna na Cipru, gdje sam usavršavao svoja znanja o upravljanjima ljudskim potencijalima, kolegica s tog seminara je moje ime prosljedila jedno mladom i pametnom Čehu. S kojim sam pokrenuo posao prodaje aplikacija za mobilne telefone. Tada nisam ništa znao o tome, ali imao sam onaj isti osjećaj kao klinac sa početka teksta kad je ugledao mali plastični kompjuter s gumenim tipkama. Shvatio sam što sve može taj mali uređaj kojeg smo tada koristili samo za pozive i sms poruke.

I danas mislim da je budućnost u kombinaciji telekomunikacija i interneta. Ljudi su i dalje gladni novih sadržaja. Ne nužno novih Facebook-a. Moje investicije zadnjih godina su vezane uz izrade aplikacija za podršku poslovnih procesa na terenu - Salespod, najboljih i najljepših nogometnih statistika koje ćete ikad dobiti na vaš Ipad ili Iphone - Once, izradu profesionalnih web stranica za potpune neznalice Naklikaj, novi i inovativni sustav za upravljanje eventima i prodaju karata - Entrio, te posljednji projekt - informatizacija poslovanja medicinskih sestara - E-Njega. Kao član CRANE-a (Croatian Business Angel Network ) s najvećim brojem investicija do sada, zadivljen sam znanjem i mogućnostima te upornošću nekih novih klinaca. Oni danas gledaju u nove razvojne alate i nove smartphone ili tablete ( ne one tablete koje njihovi kolege gutaju za divljih partijanja po klubovima :) onako kako sam ja gledao u ZX Spectrum. Investiram uglavno u ljude. Timove za koje mislim da mogu nešto napraviti. No nije lako prepoznati dobre klince u moru blefera. Stoga , s nekoliko entuzijasta, aktivno radim na pokretanju prvog pravog poduzetničkog inkubatora u Zagrebu. Sve se danas odvija puno brže. Klinci nemaju 4 godine vremena da nešto pokažu, pronađu investitora, naprave, prodaju i uspiju. Sve je znatno kraće. Moramo ubrzati proces odvajanja odličnih od prosječnih. Business funkcionira tako. Nema uravnilovke. Pogotovo današnji visoko tehnološki projekti. Jezgra mora biti sastavljena od najboljih, najluđih i najupornijih. A onda oko jezgre, ako jezgra zaživi, dolaze ostali. U inkubatoru bi se dala prilika “klincima” pokušati razviti svoje ideje. Bez troška. Dobili bi mjesto i uvjete za rad. Mentore koji su ono što oni rade već prošli, koji im mogu i otvarati vrata ili pokazati koja otvarati a koja zaobići. Stručnu pomoć pravnu, administrativnu, računovodstvenu. I nakon kratkog vremena, od ideje će postati proizvod. Ili će umjesto tih klinaca doći drugi klinci, s novom idejom. Sve do proizvoda koji će Hrvatsku upisati na kartu svijeta, kao što su je nekad upisali naši vitezovi noseći rubac oko vrata, pa kasnije Tesla ili Penkala. Kao što je Estoniju pred nešto godina upisao Skype. Iako su ga osnovali Danac i Šveđanin, u stvarnosti su ga programirali Estonci i danas je većina razvoja u Estoniji. Čak i nakon što je Skype preuzet od Microsofta.

Pročitajte i ostale priče:


Žinić: Bruketa i ja prve smo poslove dobivali u Gjuri oko 2 u noći

Ja, poduzetnik: Kad hobi pretvoriš u biznis

Ja, poduzetnik: Krenuli smo 2004., kada još nismo razmišljali o svjetskoj krizi

Komentari (20)
  • Jovan
    Jovan 16:30 19.7.2017.

    http://www.forum.tm/vijesti/sasa-cvetojevic-poslovni-andeo-na-ramenima-svih-ministarstava-4942 [forum.tm]

  • harambasa
    harambasa 4:57 3.7.2012.

    e svi vi skupa sto ste ovo komentirali a naravno predhodno procitali bolje bih bilo da niste ni procitali ……priča je za mene vrh životno-poslovnih priča koju sam procitao ali dijelom i prozivio sa svojim idejama jer citajuci ovo vidim i sebe samog sa svojim idejama i stanjem um ….iskreno zavidim onom tko ovo oupce moze skuziti(jer kao sto vidite iz komrntara) …a pogotovo autoru ovog TEKSTA …

  • Mariio
    Mariio 18:21 4.5.2012.

    …članak je dobar, malo zamotan u celofan, dobro možda malo više.

    Ipak važna je poanta. Treba pokušati ne jednom, nego više puta. Upornost je najvažnija. Poslije toga treba imati što više znanja o tom poslu. Opet upornost. Debeli živci za preskočiti sve prepreke. Naravno bez sreće ništa. Bilo bi dobro da se ne uči na svojim greškama, ali to je nažalost realnost.

    Ja sam pokušao par puta, i naravno napravio greške u koracima i pao. Ali ići će se ponovo…
    Kad se jednom uspije, sve je puno lakše !!!

Pogledaj ostale komentare na temu
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve