Izvoze u Njemačku i BiH iako ih je posao s Benettonom gotovo uništio

Autor: Marija Ljubičić (VLM) , 04. prosinac 2012. u 22:00
Igor Vidović, direktor je tvrtke Mako, vođenje je naslijedio od oca Mate, koju je tvrtku osnovao, a danas je prokurist/Marko Mrkonjić/PIX

Obiteljska tvrtka s 40 zaposlenih ne samo da opstaje u recesiji već ostvaruje i rast proizvodnje i izvoza.

Mako, mali proizvođač muške i ženske pletene odjeće iz Osijeka, jedan je od sve malobrojnijih ali vrijednih dokaza da, unatoč žestokoj konkurenciji iz istočnih zemalja i masovnom uvozu odjeće, tekstilna industrija može biti profitabilna i u Hrvatskoj. Ova obiteljska firma s 40 zaposlenih ne samo da opstaje u recesiji, već i ostvaruje rast poslovanja. U prošloj godini ostvarili su 6,6 milijuna kuna ukupnog prihoda. U prvih devet mjeseci ove godine izvoz na tržišta BiH i Njemačke rastao je za 43 posto dok je prodaja vlastitog programa rasla za 17 posto. "Prošle godine smo ostvarili dobit veću od 600.000 kuna, što je odlično za tekstilnu industriju. Ove godine ćemo imati dobit oko 8 posto u odnosu na ukupan prihod što nas u ovakvim tržišnim uvjetima mora zadovoljiti", rekao nam je Mato Vidović, osnivač i dugogodišnji direktor koji je od 2003. prokurist jer je vođenje tvrtke prepustio sinu Igoru.

U posao sa 215 maraka
"Kada se počeo lomiti socijalizam i kada je krenulo privatno vlasništvo, smatrao sam logičnim nastaviti raditi u struci u kojoj sam se školovao i godinama radio, pa sam 1990. osnovao Mako koji je počeo s četiri djelatnika. Kad sam pokretao posao, imao sam ušteđenih 215 tadašnjih njemačkih maraka i starog Stojadina, no imao sam mnogo prijatelja. Od nekih sam posudio strojeve, od nekih novac. Prvo smo za jednu švicarsku kompaniju proizvodili donje rublje. Nakon 13 godina suradnje, vlasnik je otišao u mirovinu, a posao nitko nije nastavio. Na vrijeme smo shvatili što se bliži pa smo se počeli pripremati za proizvodnju lake konfekcije: haljina, suknji, košulja, hlača i drugih odjevnih predmeta osim kaputa i jakni. Kada se ugasio posao za Švicarsku, imali smo uhodan novi posao. U Gradačcu u BiH otvorili smo tvrtku preko koje smo plasirali odjeću i na to tržište. Paralelno s proizvodnjom konfekcije, počeli smo razvijati vunenu trikotažu, što i jest moja struka", priča Mato Vidović koji je diplomirao na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu i specijalizirao se za vunenu trikotažu. Početkom rata ugasili su tvrtku u BiH. Mato Vidović kaže da tada nisu imali niti jedan stroj za pletenje vune, pa su za to angažirali kooperante dok su se oni bavili šivanjem i konfekcioniranjem. Kako se posao razvijao, kupovali su vlastite strojeve.

Po ideje u Pariz i Milano
"Posjećujemo sajmove u Milanu i Parizu gdje pratimo modne trendove na osnovu kojih radimo kolekcije za sve tri sezone. Pletenu pamučnu trikotažu radimo za proljeće i ljeto, a vunenu za jesen i zimu. Ne radimo od čistog pamuka niti čiste vune jer je mnogo ugodnije nositi mješavinu materijala", kaže Mato i nastavlja: "Nekoliko godina smo radili za Benetton i pritom na tim poslovima pravili između 200 i 450.000 kuna gubitka, pa smo drugim poslovima to morali pokrivati. Prije četiri godine smo prekinuli suradnju. Neuspješno smo poslovali i s jednim partnerom iz Slovenije te s jednim iz Švicarske. Te poslove nećemo uspjeti naplatiti pa se Igor posvetio tome da probere kupce s kojima ćemo poslovati."Uz dugogodišnji izvoz u BiH, izvoze i u Njemačku. Partner im daje osnovnu ideju proizvoda koju Mako samostalno razvija, od vlastitog materijala šije odjeću i prodaje ju njemačkom partneru. Mako proizvodi u vlastitoj zgradi veličine 500 četvornih metara i ima skladište na još dvije lokacije u najmu. Vidovići ističu kako im za potrebe proizvodnje te da bi sve objedinili na jednome mjestu nedostaje još dvostruko toliko. "Kontinuirano pozitivno poslujemo. No, država treba urediti naplatu potraživanja. Kažu kako nema ulaganja. Mi bismo danas uložili. Igor bi stalno nabavljao nove strojeve. Imamo dovoljno potražnje da se širimo, no pitamo se kolika je sigurnost da ćemo naplatiti što smo proizveli i isporučili kupcima. S novcem koji će završiti kao nenaplaćena potraživanja, mogli bismo zaposliti još najmanje 15 radnika. No, umjesto rješavanja problema naplate, uvedene su predstečajne nagodbe. S kakvom sigurnošću da se poduzetnik odluči ulagati? Jednostavno se bojimo ulagati", zabrinuto govori Mato i nastavlja: "Vjerujem da u okruženju malo tko od tekstilaca ima tako dobru rentabilnost kakvu mi imamo, a to je zato što ne koristimo kredite. Otkako Mako postoji, samo smo dvaput koristili kredit. Jednom za gradnju vlastitog objekta i jednom kad smo počeli raditi za Benetton za kupnju strojeva. S ovakvim kamatama nije ni moguće raditi. Profitna stopa u tekstilu je manja nego što su kamate. Tko može tako raditi?"

Nema mladog kadra
Igor ističe problem radne snage: "Tekstilna struka pati od deficita ljudi jer se mladi ne školuju već desetak godina. Na Zavodu za zapošljavanje nema ljudi koji znaju raditi na novim, kompjutoriziranim strojevima. Ljude moramo educirati kao da nisu školovani za ovu struku. No, veći je problem što mladi nisu ni zainteresirani za posao u kojemu je sve strogo normirano i time vrlo zahtjevno jer radnik svojom rukom oblikuje proizvod i tu treba jako puno vježbe. Prosječna starost naših radnika je oko 50 godina." Prije četiri godine, Vidovići su otvorili trgovinu u Osijeku u kojoj prodaju svoje proizvode da kupci ne bi morali dolaziti u proizvodnju. No, Mato kaže kako ne misle razvijati maloprodaju jer je to sasvim druga struka. U trgovini radi Matina supruga, dok je Igorova zaposlena u komercijali. Inače, Mako svoje proizvode prodaje preko tvrtke Vicont, Super74 – Veleprodaje Zagreb, Name, društva Zlatna Igla Siscia i čakovečkog KTO Srnec Tekstila, tako da ima pokriveno cijelo hrvatsko tržište. U BiH njihovu odjeću distribuira Tekstilpromet iz Mostara i Profitex iz Vareša, dok u Švicarskoj čine prve pokušaje s novim partnerima. "I u krizi i izvan krize se bolje prodaje ženska odjeća. Specijalizirali smo se za haljine klasičnijeg dizajna za žene od 35 do 50 godina. Konstantno imamo 15ak tona materijala na zalihi i zato smo fleksibilni kad su u pitanju male narudžbe ili nadopunjavanja narudžbi. To je naša konkurentska prednost. Uz to, nijedan proizvod ne izađe iz proizvodnje a da nije u potpunosti pregledan", ističe Mato."Ne bojim se ulaska u EU. Mislim da možemo pronaći svoje tržište a na našem je konkurencija ionako već odavno prisutna. Pokušat ćemo pronaći nove kupce u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji jer bez tih tržišta nećemo moći opstati. Uvijek će trebati tekstila i kod nas i u BiH, no morat ćemo se okrenuti prema jačim zemljama jer je i kod njih uništena tekstilna industrija", zaključuje Igor.

Komentirajte prvi

New Report

Close