Stjepan Pavlek neobičan je štreber. Nekadašnji ferovac širokog osmjeha danas je uspješni poduzetnik koji prvi za sebe kaže da nije tipičan geek. Umjesto ganjanja ocjena, na fakultetu je putovao je u studentskoj udruzi, upijao iskustva i širio horizonte. Nije ni sanjao da će IT projekt za jednu banku, odmah nakon diplome, izrasti u konzultantsku tvrtku Koios savjetovanje koja je prošle godine ostvarila pet milijuna kuna prometa. Koja je tajna uspjeha, zašto je percepcija o konzervativnim bankarima pogrešna i što namjerava u budućnosti, otkriva nam u razgovoru za Business People.

Tko je Stjepan Pavlek?

Hm, Pavlek kakvog ga znamo danas (smijeh) počeo se formirati u Unskoj 3, na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Još kao klinac bio sam zainteresiran za kompjutore i tehniku. Imao sam čak dvojbu da li PMF ili FER, no imao sam dozu želje za biznisom i više se vidio u praktičnijim nego znanstvenim vodama. U jednom trenutku čak mislio paralelno upisati, ne bih to mogao, znam, ma koliko god bio genijalan, šalim se. Ali, s 18 mi je činilo tako lagano…

Po dolasku ste ušli u studentsku organizaciju?

Odmah se dogodio angažman u međunarodnoj organizaciji BEST (Board of European Students of Technology). Premda se one percipiraju kao ‘idemo okolo, tulumarimo i pijemo’ ova je, uz tu, imala i višu razinu. Bilo je to dosta ozbiljno, za naše seminare dobivali su se ECTS bodovi, a 2003. organizacija je imala 1500 ljudi u Europi i budžet od 950.000 eura. U hijerarhiji sam polako napredovao i zadnju godinu bio u upravi. I tu sam kao geek stjecao prva menadžerska iskustva.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Što ste najviše naučili?

Uglavnom ‘soft skills’; prezentaciju, organizaciju, vođenje sastanaka, lidership, znanje o marketingu… To je ono što na sve načine pokušavaju uliti u glavu studentima tehničkih fakulteta jer se prepoznalo da su previše geekovi i da im trebaju vještine da bi mogli funkcionirati u biznisu.

Puno ste putovali?

Da, naputovao sam se. Moj privatni budžet za putovanja u toj godini bio je oko 4000 eura. Nekoliko mjeseci sam živio u Meksiku na studentskoj praksi i to mi je iskustvo drastično promijenilo pogled na Europu, shvatio sam da su razlike zapravo jako male.

Jeste li ikad zažalili što se upisali FER?

Ni sekunde. Ne znam što bih sad radio da sam otišao u drugom smjeru. Možda bih slično kao i sad radio, ima puno ljudi s PMF-a koji završe u bankarstvu. Još u srednjoj školi imao sam orijentir na praktičnost; bavio sam se uređenjem školskog časopisa, naučio biznis stolnog izdavaštva pa sam tijekom studija mogao vrlo pristojno zarađivati od grafičkog dizajna.

Koliko biste rekli za sebe da ste geek?

U općoj populaciji, svi smo mi ferovci potpuni geekovi. Ali, stavite li me u mjeru s ostalim ferovcima, onda sam među najmanjim geekovima. Jedna od većih zamjerki ljudi iz biznisa inženjerima je da previše perfekcioniziramo. Ne moraš na softveru raditi toliko mjeseci, bitno je da radi i da ga proizvedeš što jeftinije. Koliko je potrebno na nečemu raditi da bi se postigla svrha – to je biznis način razmišljanja koji geekovi nemaju nimalo. Tu je ta praktičnost koju je moj mentor tražio.

Kako je izgledao projekt koji vas je lansirao u realni biznis?

Dizajnirali smo model podataka za sustav iz kojeg će se raditi izvještavanje i analize u banci. To je bio novi način izrade sustava baš za izvještavanje. Prije su se radili sustavi za poslovanje, primjerice, za praćenje kredita, pa su se iz njega vukli izvještaji. Baš da se radi poseban sustav za analize, to je bio novi pristup dizajnu IT sustava. Ono što smo realizirali bio je input za dnevnu operativu, ne samo upravi nego nizu razina; od referenata koji odlučuju o kreditima, službenika na šalteru koji nudi proizvode od mobilnog bankarstva do kreditnih kartica…

Nešto kao Big Data analytics?

Sad se to zove Biga Data analytics, tad je termin bio data warehousing.

Znači vi se pioniri Big Data analitike na našem tržištu?

Ne bih ja to tako rekao, ne bi bilo korektno. To je naprosto u IT-ju bila sasvim nova stvar pa ju je banka odlučila razvijati u suradnji s fakultetom jer kad su u pitanju nove tehnologije, na akademskoj razini se ljudi s time bave nekoliko godina ranije. Sve u IT-ju zapravo dolazi iz znanosti u biznis, a strategija FER-a i je osnivanje spin-off tvrtki kroz fakultetske projekte.

U 2008. godini izrastao je Koios.

Evolucija poduzetništva nastavila se nizom projekata. U jednom trenu je postalo logično nastaviti posao kao tvrtka; zbog tržišta i natječaja, iznad određene razine rasta potrebno je ustrojstvo tvrtke za realizaciju posla. Kolegica, koja mi je danas glavni oslonac, i ja smo mentoru predložili i on smatrao da je to izvrsna ideja.

Zašto ime Koios?

Koios je grčki bog inteligencije, ali ispitivačkog intelekta. U to vrijeme tvrtke se moglo nazivati samo hrvatskim, latinskim ili grčkim imenima. U IT-ju je masovni trend latinskih imena no sve što je imalo veze s poslovnom inteligencijom ili analitikom već je bilo zauzeto. Zbog stranih kontakta bi nam bilo jednostavnije da imamo englesko ime, ali propisi to nisu dozvoljavali, kako ni da to bude kratica, riječ koja ne postoji u rječniku.

Osmero vas je suvlasnika, ne vidite problema u dijeljenju vlasništva?

Ima jedan mali kompromis u toj priči; ja sam većinski vlasnik (smije se). Imamo 16 zaposlenih, uglavnom s FER-a i PMF-a, imamo i jednog ekonomista.

Znači ipak mora postojati gazda?

Ne, mislim da ne. Kad smo tek počeli, tada je bilo bitno. Nakon godina zajedničkog rada i iskustva kad se sve uhodalo, sada bi se udobno osjećao da moj udio padne ispod 50 posto.

Čime se trenutno bavite?

Pokušavamo da naš posao zaživi i međunarodno, da budemo ime u svijetu, za početak u Europi. Kod kuće ide dobro, a i vani bi konačno trebalo krenuti. Radimo s nekoliko banaka, a sve su nam zanimljivija i osiguranja jer puno onog što se implementiralo u bankama u zadnjih 15-ak godina bi moglo znatno unaprijediti tu industriju. Nakon konferencije u Novom Sadu prošlog ljeta dobili smo pozive za natječaje i ostvarili dobre kontakte pošto su osiguravatelji prepoznali da je ono o čemu smo govorili i njima sjajno primjenjivo.

Je li realizacija blizu?

Proces je u tijeku, B2B projekti naprosto zahtijevaju vremena.

Koje su vam banke klijenti?

Radimo s nekoliko njih, ali ne bih o imenima.

Što radite za njih?

Vezano za sve prisutnije mobilne tehnologije, aktualna su povezivanja kanala koji su započeli kao različiti sustavi da počnu raditi kao jedan kako bi klijentima interakcija s bankom bila što ugodnija. Primjerice, da se ono što se događa putem mobile bankinga, na bankomatu ili šalteru poslovnice odmah bude vidljivo na jednom mjestu. Ideja je pružiti što kvalitetniju uslugu: ako netko na mobitelu proučava proizvod i radi info ponudu te kad naposlijetku dođe u poslovnicu, da službenik na ekranu već vidi ponudu razgovor ne kreće od početka.

Okrećete se inozemstvu, je li nužno sreću tražiti vani?

Poznajem puno ljudi koji rade vani, ima to puno dobrih i loših strana. Kad čitam novinske napise da je vani basnoslovno, pomislim kako je besmisleno tako banalizirati. U Londonu je dobro, ali treba imati na umu da je tamo i najveća konkurencija na svijetu.

U kojem smjeru idu trendovi u bankarstvu?

Jedan od trendova je individualizacija. Svi koji nam pružaju neku uslugu moći će zbog kapaciteta podataka i mogućnosti automatiziranih odluka klijentima pristupati individualnije. Sad imamo paket proizvode skrojene za grupe pa klijent upada u jednu od njih i dobiva određeni paket: kreditnu karticu, visinu minusa i primjerice, neki broj besplatnih transakcija na internet bankingu. Ali, netko bi baš trebao veći minus, drugome baš treba više transakcija na internetu… Idući korak je da se ponuda prilagodi pojedincu i točno se njemu skroji.

Hoće li ljudi ikad prestati ići u poslovnice?

Moguće jednog dana. Što će tamo, ako mogu popričati s bankarom na drugi način?

Što vam je izazovno u poslovanju u Hrvatskoj?

Konzervativnost. Dok se Zapad oslanja na inovacije koje biznis vuku naprijed, kod nas je prisutna sila suprotna inovacijama. U zapadnim društvima ljudi su puno skloniji probati; ako netko ima dobru ideju menadžer će biti sretan što ona nigdje nije implementirana, naravno ako mu dobro zvuči jer ima duboko ugrađen osjećaj da mora biti prvi. Kod nas je pristup ‘natječajni’: ako je već nešto napravljeno na sto mjesta u svijetu, onda može i kod nas. Ako netko želi već nešto uvesti, prvi filter je gdje to već postoji. Mi kopiramo zapad i hvatamo korak, ali nam je to već toliko ugrađeno u mentalitet i ne pada uopće na pamet da bi mogli nešto imati prvi. Iako smo Balkanci, prije ćemo ideju provesti uvesti u Londonu nego doma.

Dakle, to je problem mentaliteta?

Da. Na jednoj biznis konferenciji smo sreli srednjoškolce iz Švedske. U čudu smo ih pitali što tamo rade pa su rekli da kao učenici ekonomske škole moraju otvoriti pravu tvrtku. Ne za igru, nego na trgovačkom sudu koja podliježe svim propisima. Oni su, zamislite: smislili, proizvode i prodaju rastezljive žnirance za srednjoškolce. Dakle, prije 18. imaju pravu firmu, pravi proizvod i tržište na kojem zarađuju pravi novac. A kod nas tako nešto pravo nije ni moguće za maloljetnike. Takav prijedlog odmah bi bio odbačen kao radikalan. Ali, to je upravo naš najveći problem: drugi ne znaju je li to dobra ili loša ideja, ali će probati. Mi ćemo ju unaprijed odbaciti jer ‘to ne može tako’.

Jesu li bankari posebni konzervativci?

Ni izbliza. Kad pogledate primjerice internet bankarstvo, koliko je procesa optimizirano i promijenjeno, vidite da drugi biznisi jako kaskaju za bankama u modernizaciji. Čak to nije stvar kopiranja izvana: kod nas internet banking ima puno veću penetraciju nego u puno zapadnih zemalja.

Kako ste poslovali u 2014. i koji su vam planovi za ovu godinu?

Prošlu godinu smo završili s nešto manje od pet milijuna kuna prihoda, a za ovu je projekcija oko šest milijuna. Upravo je u tijeku natječaj za nove zaposlenike, otvaramo četiri nova radna mjesta.

Biste li rekli da ste imali puno sreće u poslu i gdje se vidite za pet godina?

Nećemo mistificirati, stvari su se poklopile i mogu reći da sam imao dosta sreće. Neke stvari kojima se bavite, vještine koje mislite da nisu pretjerano važne, pokažu se presudnima za uspjeh. No, nikad nisam mislio da ću ovako uspjeti u poslu. Zato mi je jako teško reći gdje se vidim za pet godina. Ima puno roditelja koji aktivnosti svoje djece mimo standardnog kurikuluma vide kao problem zbog straha da će zapostaviti učenje. Sad kad gledam unatrag, vidim da su mi upravo takve aktivnosti omogućile da se puno toga u poslu idealno posloži. Treba što više istraživati, iskušavati originalne stvari i ne držati se jedne rute.

Jesu li za uspjeh bitne ocjene?

Moj prosjek je oko 4. Mentor koji me zaposlio na projektu odmah nakon diplome je uvijek govorio da više voli zapošljavati studente s nižim prosjekom jer oni s 5.0. u praksi – nisu praktični. U SAD-u se ‘ubijaju’ radi prosjeka; ako je svima to glavni cilj, onda su oni koji uspiju zaista bolji od drugih. Kod nas ne postoji takva kultura već je bitno prolaziti ispite pa ocjena ne daje dobru mjeru uspješnosti već ona ovisi i o drugim faktorima. Da sam samo ganjao ocjene ne bih odradio sve ono u studentskoj organizaciji. Imao sam stav optimiziranja vremena: ako sam jako pametan znat ću učit točno toliko da prođe. Ako potrošim više, u tom vremenu sam mogao nešto drugo raditi i naučiti.