Bio je kraj studenog 2012. kad je najveća svjetska kompanija za proizvodnju čelika – indijsko-luksemburški AccelorMittal – objavila kako namjerava zatvoriti svoju čeličanu u francuskom gradu Florangeu. Reakcija je bila eruptivna.

Sindikati su pokrenuli trenutnačni štrajk, francuski mediji iz svih su oružja napali pohlepne strance koji su – kako se tvrdilo – odbili dvije ponude za prodaju čeličane novim vlasnicima koji bi očuvali proizvodnju i radna mjesta, a tamošnji ministar industrije Arnaud Montebourg poručio je AccelorMittalu da više nije dobrodošao u Francuskoj. Montebourgova frustracija bila je razumljiva, tek nešto ranije žestoko se sukobio s Peugeotom koji je zatvorio jednu svoju tvornicu automobila, te s više naftnih kompanija koje su, zbog nepovoljnog okruženja na tržištu naftnih derivata, odlučile prekinuti proizvodnju u više rafinerija na području Francuske. Frustracija je bila još i veća zbog činjenica da je u svim tim tvrtkama što država, što udruženi radnici drže značajne vlasničke udjele, ali nedovoljan da bi zaustavili poslovne odluke s kojima se ne slažu.

Privremeni manevar
U klasičnom sukobu nacionalnih i korporativno/komercijalnih interesa potonji su pobjeđivali, pa je francuska Vlada odlučila reagirati. Osmišljen je Lex Florange, zakon kojim je svim dioničarima u francuskim dioničkim društvima koji svoj udjel imaju dulje od dvije godine dano dvostruko prvo glasa. Pojednostavljeno rečeno, onaj koji ima tisuću dionica s pravom glasa u nekoj tvrtki u svom vlasništvu dulje od dvije godine, na skupštini će imati dvije tisuće glasova. Ne obazireći se previše na "nepovredivost vlasništva", "slobodu kretanja kapitala" i druge mantre kojima se hrane građani europskih tranzicijskih država, pa tako i Hrvatske, Francuska je jednim potezom regulatornog pera udvostručila upravljački utjecaj države, sindikata i ostalih dugoročnih investitora u domaćoj ekonomiji.

Da bi zakon ipak bio prihvatljiv europskoj pravnoj stečevini, ostavljena je mogućnost da svaka tvrtka u svom statutu odlukom postojećih dioničara zabrani opciju "dvostrukog glasa". Ipak, koliko je ta mogućnost iskrena vidjelo se danas, u pripremi skupštine dioničara Renaulta, gdje će se glasati o dopuštanju ili zabrani dvostrukog glasa. Kako bi osigurala da ta mjera ostane na snazi, francuska vlada objavila je kako će potrošiti oko 1,2 milijarde eura da bi povećala svoj udjel u tom proizvođaču automobila s današnjih 15 na oko 20 posto. Da stvar bude gora, Vlada je jasno priopćila kako se radi samo o privremenom manevru kojim želi ojačati svoju poziciju u tvrtki samo za potrebe važne skupštine i osigurati primjenu "dvostrukog" glasa.

Kad skupština prođe, novokupljene dionice će prodati. Kako je vjerojatno da će jačanje utjecaja države i sindikata u Renaultu izazvati kratkotrajni pad cijene dionice, sasvim je moguće da će na cijeloj transakciji država pretrpjeti i osjetni gubitak, možda mjeren i u stotinama milijuna eura. Pa ipak, rijetko će se gdje danas u Francuskoj čuti kritike zbog petljanja Vlade u realnu ekonomiju ili optužbe zbog gubitaka koje će cijela operacija Renault izazvati. Oko tisuću kilometara jugoistočno, pak, hrvatska država niti ne pomišlja o uvođenju dvostrukog prava glasa kako bi uvećala svoj vlasnički utjecaj u nekim kompanijama. A što i bi? 

Vladina nemoć u Ini
U svojoj najvećoj i strateški važnoj tvrtki – Ini – drži 44 posto udjela, tek nekoliko postotaka manje od privatne strane kompanije koja Inom upravlja. To pravo upravljanja strana tvrtka je stekla – kaže to presuda najvišeg sudskog organa u zemlji – korupcijskim aranžmanom, no bez obzira na to država ne uspijeva nikako utjecati na poslovanje Ine, pa niti na odluka o zatvaranju ključnih rafinerijskih postrojenja i stotina radnih mjesta. Dapače, svaki put kad se tome usprotivi, od predstavnike strane tvrtke i njihovih medijskih glasnogovornika dobiju propovijed o "važnosti tržišnog poslovanja".

A kad neke od svojih rijetkih ovlasti u Ini država i odluči realizirati, kao u nedavnom slučaju produljenja mandata članova u Upravi, opstruiraju je dva vlastita predstavnika u Nadzornom odboru kompanije, glasujući za prijedlog izričito suprotan od volje države i uputa koje su dobili, skrivajući se potom iza nakaradnog pravničkog sofizma o "zastupanju interesa svih dioničara" i patetičnih uvjeravanja o vlastitom domoljublju. Stranoj tvrtki, za razliku od AccelorMittala, nitko u Hrvatskoj neće poručiti da više nije dobrodošla. Hrvatska, ipak, nije Francuska. A očito nikad niti neće biti.