Hrvatski Zakon o radu bio je, doduše samo uzgradno, jedna od tema predizborne kampanje. Na njemu se nisu toliko lomila koplja niti su se dobivali politički bodovi. Spominjao se uglavnom pred poslodavcima i sindikatima, a sve su se stranke manje-više složile da je sadašnje zakonodavstvo loše te da ga treba mijenjati kako bi bio u funkciji gospodarskog rasta poslodavaca, dok bi radnici ostali zaštićeni. No, prepreka na tom vrlo jednostavnom i u Europi primjenjenom receptu upravo su socijalni partneri. I sindikati i poslodavci na svoj način tumače promjene do kojih u sljedećih godinu dana neminovno mora doći. Jedino što se zasad sa sigurnošću može tvrditi jest da će Hrvatska slijediti europske modele i djelomično direktive gdje je “fleksisigurnost” glavna misao vodilja. Upravo će taj termin u političko-socijalnom kontekstu postati okosnica budućih promjena radnog zakonodavstva.

Brojne prekvalifikacije
Fleksisigurnost kao model odgovor je na socijalnu nesigurnost koju je uzrokovao proces globalizacije u razvijenim zemljama. Osmišljen je u Danskoj, s polazištem ujedinjavanja neoliberalističkog poimanja fleksibilnosti tržišta rada i europske tradicije države blagostanja. Za sada je ta formula dala bolje praktične rezultate od očekivanih. Prema njoj otpuštanje radnika jednostavnije je nego ikada, dok ugrađena socijalna komponenta jamči sigurnost za vrijeme nezaposlenosti i brz pronalazak novog posla. Stručnjaci tvrde da je čak bolje nego ijedan drugi model pomirila ekonomske interese kao i prava te interese radnika. Danska, koja se 90-ih suočila sa sve većim brojem nezaposlenih, uvela je najviši stupanj fleksisigurnosti pri otpuštanju kako bi njihova industrija opstala u povećanom konkurentskom okruženju EU, ali istodobno sačuvavši socijalnu sigurnost građana koji su ostali bez posla. Konkretno, zakonom je propisano da poslodavac može, bez ikakvih objašnjenja, otpustiti radnika s jedinom obvezom – da ga o tome obavijesti pet dana prije. Radnik bi se prijavio danskoj inačici zavoda za zapošljavanje koja je preuzela obvezu da mu nađe zaposlenje, a sve dok potraga ne uspije, njemu pripada naknada od oko 80 posto prosječne plaće koju je imao tijekom posljednje četiri godine. Na osnovi podataka o potražnji za radnicima u industriji nezaposleni prolaze intenzivni tečaj prekvalifikacije za deficitarna zanimanja. Ako odbije prekvalifikaciju ili pak ponuđeni posao, nezaposleni gubi pravo na naknadu. Rezultat te politike jest da Danska danas ima samo pet posto nezaposlenih, a tek dva posto onih koji na posao čekaju dulje od dvije godine. Isto tako, prema ovom sustavu, prva je europska zemlja koja je kod svojih sugrađana iskorijenila mišljenje kako jedan posao treba potrajati cijeli radni vijek pa Danci danas u prosjeku promjene četiri do pet radnih mjesta prije mirovine. Da bi takav model funkcionirao u praksi, potrebna je politička suglasnost da se spašavaju zaposlenici, a ne samo radna mjesta. Danski je primjer tako pokazao da je isplativije plaćati veću naknadu za nezaposlene te da se time manje opterećuje državni proračun nego primjerice subvencijama pumpati poduzeća kako bi opstala na tržištu iako ne posluju profitabilno. Tamo se na novi posao u prosjeku čeka šest mjeseci, a naknada koja u prosjeku iznosi 1400 eura mjesečno podrazumijeva kontinuitet zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.

Odgovornost sindikata
Hrvatski ZOR uskoro će se svakako mijenjati. A lista želja hrvatskih poslodavaca ide u smjeru daljnje fleksibilizacije. Oni traže da se u novom tekstu ZOR-a otkloni rigidnost otkazivanja ugovora o radu kao i to da se primjerenije uredi uspostava fleksibilnih oblika zapošljavanja. Premda će istaknuti da su naši radnici zaštićeniji nego europski, sindikati će se s tim vrlo teško složiti. Predbacivat će im velik broj ugovora na određeno vrijeme koji radnicima ne donose sigurnost. Pritom će domaći sindikalisti teško na sebe preuzeti odgovornosti danskih. Opet presuditi Vlada koja mora razlučiti želi li imati jako gospodarstvo i radnike koji su se spremni prilagoditi ili će podilaziti pojedinim lobijima.