Marko Biočina

Marko Biočina

Nakon vojne obuke, natrag na burzu rada

Trošak tromjesečne vojne obuke iznosio bi tisuću eura, što je cijena tečaja programiranja, edukacije za kuhara ili metalskog radnika.

Već je tradicionalno da se hrvatskim izabranim dužnosnicima u medijima prebrojavaju prekršena predizborna obećanja, pa se stoga realnoj opasnosti da bude okarakteriziran licemjerjem izlaže svaki poziv nekom domaćem političaru da od nekog svog obećanja odustane.

Ipak, i po cijenu takvih reakcija, predsjednici Republike Hrvatske valja poručiti: odustanite od ideje ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka. Ne zato što je to neisplativo ili nepotrebno, ne zato što za to nema interesa među mladima ili zato što to tobože ne dozvoljavaju NATO standardi. Naprosto, od ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka treba odustati jer je taj prijedlog u potpunosti izvan bilo kakvog doticaja s stvarnošću koju žive hrvatski građani i njihovim brojnim problemima koje treba riješiti.

Ne ulazeći u kompleksno područje procjene stanja nacionalne sigurnosti, stanja i borbene spremnosti oružanih snaga, te rizika vanjske ugroze, elementarna logika nalaže kako tromjesečna obvezna vojna obuka građana rezultira prvenstveno, a gotovo i isključivo, povećanjem brojnosti ljudskog kontigenta s osnovnom bojevnom sposobnošću.

Upitno povećanje sigurnosti 
Koliko je ta ljudska brojnost garancija sigurnosti države u okvirima oružnih snaga čiji avioni ne lete, raketne topovnjače nemaju raketa, a dalekometne haubice adekvatnog streljiva, u najmanju je ruku upitno, jednako kao i što je i pitanje za raspravu je li povećavanje kontigenta ljudi s osnovnom vojnom obukom uopće potrebno u državi gdje je oko 500 tisuća ljudi - 12,5 posto ukupnog stanovništva - tek prije dvadeset godina aktivno sudjelovalo u ratnom sukobu, velik udjel među njima i u "borbenom sektoru". Ipak, sve te dileme tehnička su pitanja za analizu vojnih analitičara, stručnjaka za nacionalnu sigurnost i ostalih profesionalaca.

Ključno političko pitanje - a Kolinda Grabar Kitarović je i sama ovu svoju inicijativu okarakterizirala kao političku - jest po čemu će to uvođenje tromjesečne obvezne vojne obuke za državljane Republike Hrvatske ovu državu učiniti boljom i uspješnijom, a život u njoj ugodnijim? Povećat će našu sigurnost? Treba li podsjetiti da vjerojatno najniži rizik od terorizma, invazije i drugih formi vanjskih ugroza trenutno na svijetu uživa Sjeverna Koreja. Jedna od temeljnih političkih poruka hrvatske predsjednice nakon što je izabrana bila je da će Hrvatska "postati jedna od najrazvijenijih zemalja Europske unije i svijeta".

To gordo obećanje teško bi bilo ispuniti i u desetak predsjedničkih mandata, no je li prvi korak u tom razvoju obvezati mlade ljude da se uče salutiranju, marširanju, nišanjenju iz oružja i taktikama proboja? A nakon što tri mjeseca obuke završe, vratit će se na burzu rada, odakle su i došli. Svakome razumnom jasno je kako je osnovni problem Hrvatske danas onaj ekonomski, pa stotine tisuća građana ili nemaju posla ili za njega nisu plaćeni ili su plaćeni nikako. Iz toga posredno niču svi ostali problemi, od minusa u državnoj blagajni do konzekventne materijalne neimaštine oružanih snaga. Upravo zato, svaka politika usmjerena da od Hrvatske učini najrazvijenijom državom Unije, a pritom i najsigurnijom, trebala bi krenuti od rješavanja tog problema, naročito što se tiče situacije u kojoj se nalaze mladi. 

Ograničeni resursi
S obzirom na ograničene resurse s kojima Hrvatska pritom raspolaže, pravo je pitanje treba li ih trošiti na vojnu obuku. I prema najkonzervativnijim analizama, trošak tromjesečene obuke ročnika iznosio bi oko tisuću eura. Igrom slučaja, za isti taj iznos u Zagrebu se može upisati edukativni 200-satni tečaj programiranja računalnih aplikacija - inače proizvoda čije će globalno tržište već sljedeće godine dosegnuti iznos od 143 milijardi dolara.

U Šibeniku, pak, za oko tisuću eura može se naučiti raditi na cnc tokarilici i glodalici - ključnim strojevima u svim granama nekoć jako razvijene metalske industrije u Hrvatskoj. U Sisku, pak, za nešto veći iznos može se educirati u kuharstvu po programu talijanske kulinarske akademije ALMA, inače jedne od tri najuglednije takve institucije u svijetu. No, prije nego što stvorimo programere, stručne metalske radnike i vrhunske kuhare, naučit ćemo ih pucati iz puške. Je li to koncept zemlje znanja koju nam predlaže predsjednica?

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!