Svečano obećavam da ću ja, Vilim Ribić, isti čas, u ime solidarnosti s ministrima, sebi smanjiti plaću čim to učine i ministri, i za onoliko koliko to oni učine…", odaslao je sindiklani čelnik prije dva dana pisanu poruku medijma.

Svjesno ili nesvjesno nastavio je tako slijed jeftine retorike koja u datoj gospodarskoj situaciji niti pomaže, niti odmaže. Sniženje plaća ministrima, njihovim pomoćnicima i ostalim političkim zaslužnicima može jedino biti moralni čin do kojega je trebalo doći još prije godinu ili dvije, ako se promatra samo ova vlast, ali nikako konkretna gospodarska mjera koja će pomoći državi s niskim kreditnim rejtingom i proceduri prekomjernog deficita. Sniženje plaća sindikalnim čelnicima ne nosi čak niti takvu moralnu poruku, ali nosi vodu na mlin ispraznosti gospodarsko-političke ideje koja je ispunila Hrvatsku. Umjesto da se sjedne za stol i sve raspoloživo znanje, bilo ono u rukama političara ili sindikalista, iskoristi da se zaposli jedan ili 10.000 ljudi, sindikalisti i Vlada usmjerili su svoje vrijeme, napore i ideje na odluke o nižim plaćama za same sebe.

Solidarnost i samokažnjavanje nisu put izlaska iz krize. Deset ili 20 posto niža plaća neće povećati produktivnost, samo će odaslati krivu poruku koja bi ogoljena glasila: nismo sposobni napraviti nešto konkretno, podići produktivnost, dovesti investitore ili se dogovoriti oko Zakona o radu, ali eto iako nismo sposobni suosjećamo s vama pa si režemo plaće ne bi li i nama bilo malo gore, kao i vama.Zaposlenici Applea, Microsofta ili bilo koje druge uspješne tvrtke koji imaju pristojna primanja vrijeme sigurno ne gube na rasprave o tome kolike su plaće vlasnika tvrtki. Zaposlenici tvrtki koje su propale najčešće pričaju o visokim primanjima svojih šefova. To bi trebala biti pouka i Vladi i sindikalistima. Građane ne bi zanimale njihove plaće da imaju priliku dobivati svoje.