Kao i u prethodnim slučajevima kad su politički bodovi bili puno važniji od bilo kakve strategije, razuma i javnog interesa, pretvaranjem Imunološkog zavoda u javnu ustanovu, aktualna vlast je pokušala spasiti samu sebe, odnosno svoje fotelje. Naime odluka koja je donesena u tek nekoliko tjedana, gotovo navrat nanos, bila je nužna uglavnom zato da se izbjegne stečaj trgovačkog društva Imunološki zavod, što bi vjerojatno uslijedilo nedugo nakon 1. rujna, odnosno stupanja novog stečajnog zakona na snagu. Kako stečajevi u Hrvatskoj nisu popularni, a u ovom slučaju stečaj bi bio jedan od dokaza nesposobnosti Vlade da riješi tešku situaciju u Imunološkom zavodu i održi obećanja, to je po svaku cijenu trebalo izbjeći, kako bi se očuvao rejting Vlade.

Kamo nestade 100 mil. kn?

A cijena će biti visoka, jer sudeći prema dostupnim informacijama radnici Imunološkog teško se mogu nadati plaćama i radnim mjestima, a hrvatski građani “home made” jeftinim cjepivima i krvnim pripravcima. Vlada će u suradnji s Državnom uredom za državnu imovinu (DUUDI) još nekako namaknuti za ovih pet, šest plaća, koliko će se nakupiti dok se ne provede prijelaz s trgovačkog društva na javnu ustanovu, to bi trebao biti manji problem ma koliko radnicima u ovom trenutku izgledao kao najveći. No, na pitanje kako će buduća ustanova zaraditi svoju sedmu, osmu i naredne plaće, naime, Vlada još nije dala odgovor.

Naime, ministar zdravlja Siniša Varga u četvrtak je novinarima pojasnio kako Ministarstvo zdravlja godišnje za Imunološki planira izdvajati 20 milijuna kuna, no nije precizirao za što će to biti namijenjeno. Štoviše, nitko u Vladi ovih dana nije ni spomenuo ulaganja u nove proizvodne pogone, bez čega IMZ može zaboraviti i na proizvodne dozvole i na ostvarivanje prihoda na većini svjetskih tržišta uključujući domaće.

Da se prisjetimo, prije samo nekoliko mjeseci u natječaju za kupnju dionica Imunološkog zavoda Vlada je od budućih investitora tražila stotinu milijuna kuna ulaganja i pokretanje proizvodnje u samo jednoj godini. To je bio ključan kriterij natječaja koji je bio neizvediv ne zbog visine iznosa, kako su mnogi krivo shvatili, već zbog nerealnih rokova pokretanja proizvodnje, i zato je natječaj propao jer se na njega nije htio javiti nijedan ozbiljan investitor.

Još uvijek je teško shvatljivo zašto Vlada očito nije željela prodati dionice Imunološkog zavoda, i to uz zadržavanje kontrolnog paketa dionica, a jedna od varijanti opet bi moglo biti kupovanje glasova, budući da se u međuvremenu pokrenula smiješna kampanja protiv privatizacije i prodavanja “domaće krvi” zločestim privatnicima. Ako narod želi da Imunološki zavod bude “njihov”, barem i sakat, neka mu, ako to znači da će dati glas onima koji su tu odluku donijeli?

Kako god, privatizacija je propala, odustalo se, i što sad? Ako se od investitora u natječaju tražilo sto milijuna kuna ulaganja u proizvodnju, valjda je to realna potreba kako bi se nastavila proizvodnja, vratile dozvole, registrirali fajlovi. Ulagači koji su pokazali interes za Imunološki i bez dubinskog snimanja isticali su da je to možda čak i premali iznos u današnjim uvjetima poslovanja na zahtjevnom globalnom tržištu.

Da Vlada ima pojma o tome kako će i koliko uložiti u novu proizvodnju, kad je već odlučila zadržati firmu, nema sumnje da bi se pohvalila.

Vremena sve manje

Ako se pak neće uložiti u nove pogone, a opet treba naglasiti da vremena nema puno jer ističu fajlovi čija će ponovna registracija biti neizvedivo skupa, kao i proizvodna dozvola za jedino što Imunološki sad smije raditi, virusna cjepiva, hoće li tih 20 milijuna kuna biti za pokrivanje plaća mrtve ustanove? U tom slučaju ćemo ionako kupovati cjepiva i krvne pripravke od drugih proizvođača, i to po znatno većim cijenama nego da smo Imunološki privatizirali.

Ako je tako, onda je ovo zaista bezobrazno skupa predizborna kampanja. Očito nitko nije izračunao bi li Hrvatskoj naprosto bilo jeftinije uvoziti te proizvode, umjesto da buduću ustanovu IMZ umjetno, iz proračuna održavano na životu. Umjesto da nam daju brojke, argumente, ministri nam pričaju bajke. Pa je, nakon što je to prošlo njegovom kolegi Ivanu Vrdoljaku, sad i ministar zdravlja Varga sa sigurnošću ustvrdio da uskoro slijedi proizvodnja i obrada krvnih pripravaka, prejudicirajući time odluku regulatora, Agencije za lijekove koja tek treba utvrditi hoće li IMZ-u vratiti proizvodnu dozvolu.

To je teško očekivati u ovoj situaciji u kojoj nema ni za plaće, a kamo li za ulaganje u bolje uvjete proizvodnje, ili ministar ima druge informacije?

Vladina linija manjeg otpora

Javnost snosi svoj dio odgovornosti u ovoj trakavici, uključujući i sindikate koji su pogotovo u ovom slučaju zamaglili stvarnost mnogo puta, jurišajući protiv privatizacije bez ijednog argumenta.

Hoće li Imunološki zavod biti u većinskom državnom ili privatnom vlasništvu sasvim je nevažno, bitno je da se firma vodi u najboljoj vjeri, u skladu sa zakonom, pravilima struke, ali i tržišta. Ako je nekad u to i vjerovala, Vlada nije imala snage to objasniti svojim biračima, i izabrala je liniju manjeg otpora. Opet.

Stoga je teško oteti se dojmu kako je ova igra s Imunološkim zavodom samo još jedna predizborna kula od karata koja ćwe se urušiti čim se otvore birališta. Držimo fige da nas iznenade.