Marko Biočina

Marko Biočina

Dug je put američkog plina u Europu

Usprkos strateškim ciljevima i krimskoj krizi, tržišni prostor za isplativ, ali i konkurentan uvoz američkog plina u Europu trenutno je iznimno uzak

Uvijek kada dođe do pogoršanja političkih odnosa između Europske unije i Rusije, iz ladice se vade brojni projekti smanjenja europske ovisnosti o ruskim energentima.

Kad se postavi pitanje tko će ih financirati, posprema ih se natrag u ladicu. Hoće li tako završiti i inicijative za početak uvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz SAD-a u Europu? Taj odgovor ovisi o više faktora. Prvi je stanje infrastrukture. Naime, SAD - kao dugogodišnji uvoznik LNG-a - posjeduje tek jedan takav izvozni terminal, lociran na Aljaski. Iako je nedavno cijeli niz kompanija od američke vlade zatražilo dozvole za izvoz plina i počelo s pripremama za preuređenje dosadašnjih uvoznih u izvozne terminale, dosad je tek pet takvih postrojenja dobilo dozvolu za izvoz plina, a samo jedno - smješteno u saveznoj državi Lousiani - je u procesu gradnje. U čemu je problem? Preuređenje postojećeg uvoznog u izvozni LNG terminal košta između 6 i 10 milijardi dolara, dok gradnja novog može dosegnuti i cijenu od 20 milijardi.

Dakako, niti jedna kompanija konačnu odluku o takvoj investiciji neće donijeti bez čvrstog uvjerenja u isplativost posla. A isplativost uglavnom ovisi o cijeni plina, koja osim što je iznimno volatilna, uvelike i ovisi u kojem se dijelu svijeta prodaje. Naime, cijena LNG-a na azijskom tržištu proteklih je godina bila znatno viša nego u Europi. Kako će proizvođači plin prodavati tamo gdje je viša cijena, pa pri procjenama isplativosti veće potrošnje LNG-a u Europi ne treba analizirati cijenu plina u SAD-u, već cijenu plina u Aziji. A ta cijena znatno je viša od cijene ruskog plina u Europi. Čak kad bi američki proizvođači tome pokušali konkurirati nudeći nižu cijenu potrošačima u Europi nego u Aziji, time bi vrlo brzo ugrozili isplativost cijelog posla. Naime, svaki kubik plina izvezen iz SAD-a znači da ga je na tom tržištu manje, pa njegova cijena raste. Izvozom većih količina po povlaštenoj cijeni u Europu i konzekventnim rastom cijene u SAD-u, u jednom trenutku isplativost bi nestala, odnosno američkim proizvođači bi za plin u Europi - kad se oduzmu troškovi transporta, ukapljivanja i manipulacije - dobivali manje novca nego u SAD-u.

Takav izvoz bio bi besmislen. Utoliko jasno je da je cjenovni prostor za isplativ, ali konkurentan izvoz američkog plina u Europu iznimno uzak, čak i bez da se uračuna mogućnost Rusije da dodatno smanjuje cijenu vlastitog plina. U takvim okolnostima, realno je očekivati da će se nove količine američkog plina na europskom tržištu pojaviti u gabaritima trenutnih kapaciteta, bez potrebe za novim infrastrukturnim ulaganjima koja bi dodatno opteretila računicu isplativosti. Još nedavno europski LNG terminali radili su s tek 31 posto instaliranih kapaciteta i u srednjem roku američki plin ispunjvat će tih 69 posto 'praznine'. Za nove projekte, poput onoga na Krku, isplativost je upitna, a strateško značenje i sigurnost opskrbe pojmovi su koji nemaju - barem što se privatnih ulagača tiče - značajnu financijsku vrijednost. 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve