Joseph E. Stiglitz i Martin Guzman

Argentinski vjerovnici 30. srpnja nisu primili polugodišnju isplatu od obveznica koje su restrukturirane nakon posljednjeg državnog bankrota 2001. Argentina je nekoliko dana ranije položila 539 milijuna dolara u Bank of New York Mellon, no banka nije uspjela vjerovnicima prebaciti sredstva: američki savezni sudac Thomas Griesa naredio je da Argentina ne može isplatiti vjerovnike koji su prihvatili restrukturiranje dok u cijelosti – uključujući i protekle kamate – ne isplati one koji su ga odbili.

Prvi je put u povijesti jedna država bila voljna i u mogućnosti isplatiti svoje vjerovnike, ali ju je u tome spriječio sudac. Mediji su to nazvali bankrotom Argentine, ali je ključna riječ #Griesafault na Twitteru bila puno preciznija. Argentina je ispunila obvezu prema svojim građanima i vjerovnicima koji su prihvatili njezino restrukturiranje.

Međutim, Griesina presuda potiče lihvarstvo, prijeti funkcioniranju međunarodnih financijskih tržišta i protivi se temeljnoj zasadi modernog kapitalizma, a ta je da nesolventni dužnici trebaju početi iznova. Državni su bankroti uobičajeni događaji s brojnim uzrocima. Argentinski je put prema bankrotu 2001. započeo gomilanjem državnog duga tijekom devedesetih, koje se podudaralo s neoliberalnim gospodarskim reformama “Dogovora iz Washingtona”, koje su trebale obogatiti zemlju.

Strvinari ugledali priliku

Taj pokus nije uspio, a država je pretrpjela duboku gospodarsku i društvenu krizu praćenu recesijom koja je trajala od 1998. do 2002. Do kraja krize čak je 57,5% Argentinaca živjelo u siromaštvu, a stopa nezaposlenosti porasla je na 20,8%. Argentina je restrukturirala dug u dva kruga pregovora 2005. i 2010. Novi je sporazum prihvatilo više od 92% vjerovnika, koji su primili zamjenjive obveznice i obveznice indeksirane prema BDP-u.

Dogovor se pokazao dobrim i za Argentinu i za one koji su prihvatili restrukturiranje. Gospodarstvo je naglo raslo pa su se obveznice indeksirane prema BDP-u itekako isplatile. Međutim, takozvani ulagači strvinari vidjeli su priliku za još veću zaradu.

Oni nisu bili ni dugoročni ulagači u Argentinu ni optimisti koji su vjerovali da će politike u sklopu Dogovora iz Washingtona uroditi plodom. Riječ je bila o špekulatorima koji su se ubacili u priču nakon bankrota 2001. i od uspaničenih ulagača otkupili obveznice za djelić nominalne vrijednosti, a potom tužili Argentinu kako bi dobili 100% vrijednosti. NML Capital, podružnica hedge fonda Elliot Management na čelu s Paulom Singerom, 2008. godine uložio je 48 milijuna dolara u obveznice; zahvaljujući Griesinoj presudi, NML Capital bi sada trebao dobiti 832 milijuna dolara – povrat od preko 1600%. Brojke su toliko visoke dijelom i zbog toga što strvinar želi zaraditi proteklu kamatu koja za neke vrijednosne papire uključuje premiju državnog rizika – višu kamatnu stopu koja se nudi prilikom izdavanja radi ublažavanja procijenjene vjerojatnosti bankrota.

Griesa je utvrdio da je riječ o razumnom zahtjevu. Međutim, u pogledu ekonomije nema nikakvog smisla. Kad država plaća premijski rizik na svoj dug, to znači da postoji mogućnost bankrota. No ako sud odluči da država u svakom slučaju mora otplatiti dug, ne postoji rizik bankrota koji se može kompenzirati. Otplata po Griesinom uvjetima uništila bi argentinsko gospodarstvo.

NML Capital i drugi strvinari čine tek 1% vjerovnika, ali bi primili ukupno 1,5 milijardi dolara. Drugi vlasnici duga (6,6 posto vjerovnika) dobili bi 15 milijardi dolara. S obzirom na to da restrukturiranje duga uvjetuje da svi vjerovnici koji u njemu sudjeluju mogu tražiti jednake uvjete kao i obvezni primatelji, Argentina možda bude morala isplatiti još 140 milijardi dolara. Svaki bi Argentinac stoga mogao dugovati više od 3500 dolara, što je više od trećine prosječnog godišnjeg dohotka po glavi stanovnika. Primjena jednake mjere u SAD-u bi značilo da bi svaki građanin bio prisiljen platiti oko 20.000 dolara – a sve to da bi popunio džepove milijardera koji žele iscijediti državu do temelja.

Kampanja straha

Štoviše, postojanje statusa neispunjenja obveza na ugovore o razmjeni otvara mogućnost dodatne zarade strvinara. Neispunjenje obveza na ugovore o razmjeni osigurava od neispunjenja obveza, koje se isplaćuju čak i ako nema isplate na obveznice. Mogu ostvariti značajan prinos bez obzira na to otplaćuju li se obveznice ili ne – čime se smanjuje poticaj vlasnika duga za ostvarenje sporazuma. Uoči 30. srpnja strvinari su proveli kampanju straha. Drugi bankrot u 13 godina bio bi velik korak unatrag za Argentinu, tvrdili su tada, što bi naštetilo krhkom državnom gospodarstvu.

No sva su upozorenja pretpostavljala da financijska tržišta neće razlikovati bankrot od bankrota na Griesin način, ali na sreću jesu: kamatne stope za različite kategorije korporativnih kredita u Argentini nisu reagirale na taj događaj. Štoviše, troškovi kreditiranja 30. srpnja bili su niži od prosjeka za cijelu godinu. Na kraju će Griesin bankrot nositi visoku cijenu – manju će snositi Argentina nego globalno gospodarstvo i države kojima je potreban pristup stranim financijama. I Amerika će patiti.

Izrabljivanje Amerikanaca

Američki su sudovi travestija: kako je jedan komentator zamijetio, jasno je da Griesa nije uistinu shvatio složenost tog pitanja. Američki financijski sustav, koji se već izvještio u izrabljivanju siromašnih Amerikanaca, svoje je pipke proširio na globalnu scenu. Državni zajmoprimci neće i ne trebaju vjerovati u poštenost i stručnost američkog sudstva. Tržište za izdavanje takvih obveznica preselit će se negdje drugdje. 

© Project Syndicate, 2014.