Marko Biočina

Marko Biočina

Budućnost Hrvatske nije u poljoprivredi

Održivi rast mogu nam osigurati samo tehnološki moderne industrije i uslužne djelatnosti visoke dodane vrijednosti.

Budućnost Hrvatske je u poljoprivredi - ova poprilično mantrična rečenica vjerojatno je jedna od najponavljanijih, a ničim obrazloženih tvrdnji u novijoj povijesti hrvatske politike.

Dapače, u zemlji u kojoj ne postoji praktična mogućnost da se pozicija i opozicija usuglase oko ičega, na snazi je neupitno jednoumlje oko važnosti razvoja pojoprivredne proizvodnje za sretnu budućnost i ekonomski prosperitet Hrvatske. Ni lijevo, ni desno, niti u centru neće se naći stranka koja baš poljoprivredu neće staviti na istaknuto mjesto u svom tobožnjem gospodarskom programu, naričući pritom nad tužnom činjenicom da Hrvatska slabo koristi svoje poljoprivredne resurse koji bi mogli, uz eto baš one mjere koje oni predlažu, prehraniti pola Europe.

U sličnom tonu nedavno se u Jutarnjem listu pojavio i stanoviti slavonski profesor agronomije, navodno kandidat za poziciju ministra poljoprivrede u budućoj vladi desnog centra. Predstavljajući svoju viziju hrvatske poljoprivredne politike i niz - za to ga treba pohvaliti - poprilično konkretnih mjera, kao okosnicu svoje strategije naglasio je kako "dohodak treba vratiti na selo". Biračkim ušima ta tvrdnja, kao uostalom i cjelokupna mitologija oko domaće poljoprivrede, mogla bi vrlo lijepo zazvoniti, no što to zapravo znači? 

Udjel poljoprivrede u BDP-u
Najjednostavnija i najpreciznija mjera ruralnog dohotka vjerojatno je udjel poljoprivrede u strukturi BDP-a. Prema podacima za 2013. taj udjel u Hrvatskoj iznosi oko 5 posto. Pojednostavljeno rečeno, od cjelokupne dodane vrijednosti koju kroz svoje djelatnosti, proizvode i rad stvore svi građani i sva poduzeća u zemlji, u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji nastane tek jedna dvadesetina. Netko bi mogao pomisliti kako je baš ta činjenica dokaz kako u tom sektoru ima puno prostora za napredak, no takav udjel poljoprivrede u BDP-u spada među veće u cijeloj Europskoj uniji. Dapače, među visokorazvijenim zapadnim zemljama - društvu u kojem Hrvatska stremi pripadati - udjeli poljoprivrede u BDP-u su višestruko manji.

U Njemačkoj i Velikoj Britaniji je tako manji od 1 posto, u Francuskoj oko 1,6 posto, a u Italiji oko 2,4 posto. U slučaju Hrvatske dakle, poljoprivredna proizvodnja, neefikasna i usitnjena kakva jest, zauzima gotovo trostruko udjel u BDP-u nego što je prosjek zemalja OECD-a - ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta. Treba li jasnijeg dokaza da problem hrvatske ekonomije, pa tako niti rješenje tog problema, nije u poljoprivredi?

Uostalom, kad bi Hrvatska povećala svoju trenutnu razinu stvaranja dodane vrijednosti u primarnoj poljoprivredi, bilo kroz povećanje količina ili vrijednosti proizvodnje, za 50 posto - a to bi bio fenomenalan doseg za kojeg bi bilo potrebno barem desetljeće i pol - domaći BDP bi temeljem toga ukupno porastao za 2,5 posto. Dakle, kumulativni efekt 15-godišnjih napora bio bi manji od rasta koji nam je svake godine potreban za servisiranje vanjskog duga. Utrostručimo li to na ime multiplikatora kojeg bi veća poljoprivredna proizvodnja izazvala u dodanoj vrijednosti stvorenoj kroz industriju i usluge, na rok od 15 godina, to ispada oko 0,5 posto rasta godišnje. 

Iskorištavanje resursa
Dakako, ovaj izračun je vrlo rudimentaran, pa možda i neprecizan, no jasno ilustrira ključnu spoznaju, a to je da poljoprivreda nije djelatnost koja može biti dinamo budućeg ciklusa hrvatskog gospodarskog rasta. To, naravno ne znači da proizvodnja hrane nije važna, ni da država ne treba osigurati uvjete za razvoj te djelatnosti. Uostalom, plodna zemlja, povoljna klima, obilje vode i drugi uvjeti za poljoprivrednu proizvodnju značajan su resurs Hrvatske, a resursi bi trebali biti iskorišteni. Poljoprivreda, kao osnovna djelatnost sela, bitna je i zbog očuvanja naseljenosti ruralnih prostora, a oni pak zbog demografije i niza drugih društvenih razloga.  Ipak, Hrvatska nikad neće moći živjeti od poljoprivrede, ma koliko ona razvijena i efikasna bila.

Ta pitoreskna zabluda već desetljećima zamagljuje nam stratešku viziju potrebnu da bi napredovali u onome što jedino može osigurati dugoročno održivi rast hrvatske ekonomije - modernim tehnološkim industrijama i uslužnim djelatnostima visoke dodane vrijednosti, utemeljenim na poduzetnosti i visokoj razini obrazovanja hrvatskih građana. To je jedini put naprijed. Veličanje poljoprivrede politički je senzacionalizam i ekonomska slijepa ulica.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve