"Mogućnost isplate dobiti dala bi novi investicijski zamah privatnom zdravstvu"

Jadranka Primorac, predsjednica HUP-Udruge privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb/ Tomislav Miletić/PIXSELL Jadranka Primorac, predsjednica HUP-Udruge privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb/ Tomislav Miletić/PIXSELL

Zdravstvo se neće održati na ovoj razini državnog monopola i državnog zdravstvenog osiguranja, ako ne bude radikalnog zaokreta.

Iako godišnje ostvare oko tri milijarde kuna prihoda, uz ulaganja koja će u sljedećoj godini premašiti pola milijarde kuna te zapošljavanje oko 8 tisuća radnika, privatno zdravstvo u Hrvatskoj još uvijek posluje pod neravnopravnim uvjetima u odnosu na javno zdravstvo i ostale poduzetnike. Naime, uz nekolicinu zakonskih rješenja koja se trebaju prilagoditi današnjim potrebama tržišta i pacijenata, u Hrvatskoj treba mijenjati mentalni sklop koji i dalje stigmatizira privatan kapital u zdravstvu, iako u razvijenim zemljama Europe on služi kao snažna poluga jačanju javnog sustava zdravstva koje počiva na solidarnosti.

Na to su nedavno upozorili iz Udruge privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb Hrvatske udruge poslodavaca. Jadranka Primorac, predsjednica udruge te članica upravnog vijeća Specijalne bolnice Sveta Katarina u razgovoru za Poslovni dnevnik pojašnjava zbog čega bi pacijenti imali korist od jače suradnje privatnog i javnog sektora, te što konkretno treba mijenjati da bi se ta suradnja pojačala.

Koji su to zakoni i pravila koja koče razvoj privatnog zdravstva i bolju suradnju s javnim sektorom?
Za početak, vlada potpuna kolizija između Zakona o ustanovama i Zakona o trgovačkim društvima. Naime,  privatne zdravstvene ustanove djeluju kao trgovačka društva, plaćamo porez na dobit, a nama je tim Zakonom o ustanovama iz 1996. godine onemogućena isplata dobiti. Znači da mi ako generiramo nekakvu dobit na kraju godine,  mi je možemo jedino reinvestirati u postojeću djelatnost, ne možemo je iskoristiti u bilo koje druge svrhe, bilo koju drugu investiciju ili sl.. Taj zakon je bio donesen 1996. kad privatnih zdravstvenih ustanova u ovom broju još nije ni bilo, i od tad se nije mijenjao.

Što mislite zašto se to do danas nije promijenilo?
Taj zakon spada u upravu, ali regulira ustanove u puno segmenata, zdravstvu, kulturi, obrazovanju, skrbi, o čemu brine puno resornih ministarstva, i vjerojatno je to jedan od razloga zbog kojeg taj proces ne ide brže. Bili smo u travnju kod ministra uprave Lovre Kušćevića i on nam je obećao da će se na tome raditi, međutim do sada te promjene nismo dočekali.

Što bi vam se konkretno izmijenilo da se taj zakon prilagodi privatnom sektoru?
Njime bi se trebala omogućiti isplata dobiti i to bi sigurno dalo neki novi investicijski zamah u privatnom zdravstvu. Govori se puno o medicinskom turizmu o investicijama preko 300 mil. eura, obzirom na ovakav Zakon nisam sigurna da je to realno, jer svatko tko inviestira svoj kapital očekuje i da na kraju može raspolagati sa dobiti na način kako želi, to je bit poduzetništva.

Privatne zdravstvene ustanove nemaju pravo ni na sredstva EU fondova?
Paradoks je da su se mnoge javne bolnice opremile u ovom programskom razdoblju od 2014-20, uz pomoć bespovratnih sredstava europskih fondova, svaka bolnica je tražila po 20 i 30 milijuna kuna potpora. Doduše, još ćemo vidjeti jesu li svi oni koji su tražili novac ujedno ispunili sve potrebne parametre za financiranje projekata iz EU fondova, obzirom da se sve mjeri, tako da je pitanje što će se na kraju  isplatiti ako ti parametri neće biti zadovoljeni. S druge strane privatne zdravstvene ustanove nisu mogle aplicirati za ta sredstva, nismo mogli putem fondova nabaviti novi magnet, novi CT aparat po jednakim uvjetima kao javne ustanove, zato što privatne zdravstvene ustanove nisu bile stavljene u operativne programe. Tražili smo da se nađe prostor da se alociraju neka sredstva, no bezuspješno. Sad je tako kako je,  treba reći da ova Vlada za to nije odgovorna, ali tražimo da nas se stavi u novo programsko razdoblje od 2021-2027. godine. Imamo obećanja da će se to dogoditi, no pitanje kako će proći ti pregovori, s obzirom na slabu iskorištenost sredstava koje je Hrvatska imala na raspolaganju u ovom razdoblju. Po informacijama tek 22% do sad što je jako loše i sigurno nije afirmativno za buduće programsko razdoblje.

I dalje je slaba suradnja privatnog i javnog sustava, koliko se usluga u privatnom sustavu realizira preko HZZO-a?
To je i dalje prilično malo, na godišnjoj razni  ukupno oko 1,8 posto  HZZO ugovara sa  privatnim sektorom ( oko 400 mil. od 24 mlrd koliki je budžet HZZO-a) . Istodobno imamo sustavni rast prihoda u privanim ustanovama iz godine u godinu, i te tri milijarde kuna platili su pacijenti iz vlastitog džepa, a većina njih plaća  i ovih 15 posto za obvezno zdravstveno osiguranje. Znači pacijenti plaćaju duplo i nemaju puno izbora. Pacijentima nije važno idu li u javnu ili privatnu ustanovu, ako dobiju uslugu na uputnicu koju ne moraju platiti iz vlastitog džepa. Primjer je Nizozemska, gdje su sva osiguranja privatna, imate javne i privatne bolnice i oni rade zajedno. Nizozemsko zdravstvo je dugi niz godina najbolje u Europi, temeljeno na nekoliko univerzalnih načela; pravo zdravstvene skrbi za sve, solidarnost  kroz zdravstveno osiguranje koje je obavezno za sve i dostupno svima, te kvalitetna i pravovremeno dostupna zdravstvena skrb.Nizozemci mjesečno izdvajaju za zdravstvo oko 120 eura po osobi, što je otprilike na razini Hrvatske, te još tijekom godine plaćaju još dodatno oko 500 eura za liječenje. Potiče se konkurencija između pružatelja zdravstvenih usluga, a ugovore dobivaju oni koji su najbolji i imaju najbolje ishode liječenja koji se prate putem registara pacijenata. Tamo nema lista čekanja. Sve to govori da je naše zdravstvo ekstremno skupo i jako neučinkovito, jer udio izdvajanja za zdravstvo na koje se često izgovaraju naši političari nema puno veze sa troškovnom učinkovitošću sustava.

Ali oni su u sustav pustili privatno zdravstveno osiguranje, koje u Hrvatskoj još uvijek nije integrirano u sustava, i ima jednak položaj kao i privatne zdravstvene ustanove.
Pitanje vlasništva nije uopće važno, postoje pravila koje država kao regulator propisuje i kontrolira u nizu parametara. Monopol ni u jednoj djelatnosti nije dobar. Kad imate konkurenciju na tržištu, povećava se kvaliteta rada, mjeri se učinak rada, ishodi liječenja, i zna se tko je tko. Ako je neka bolnica imala odlične rezultate u određenoj djelatnosti onda će i osiguravatelji, javni ili privatni, ugovarati više  takvih postupaka u toj bolnici.. Sve je danas mjerljivo. Osim toga i naš HZZO  se treba transformirati u pravog osiguravatelja koji će tada podlijegati  svim zakonima kojima podliježu ostali osiguravatelji, jer trenutna situacija po kojoj HZZO posluje  nije pravedna tržišna utakmica. Tada će  HZZO napokon biti okrenut pacijentu, koji ga doprinosom iz plaće i financira, a ne Ministarstvu zdravstva kao što je sad slučaj, jer građani su ti koji iz doprinosa na plaće financiraju HZZO, a  ne ministarstvo. Primarna uloga HZZO-a, ali i svakog zdravstvenog osiguranja je  da za novac koji daje bolnicama dobije što više "zdravlja" za svoje osiguranike.

To znači da bez razvoja privatnog zdravstvenog osiguranja neće biti ni razvoja privatnog zdravstva u Hrvatskoj?
Pa generalno zdravstvo se neće održati na ovoj razini državnog monopola i državnog zdravstvenog osiguranja, ako se ne dogodi  radikalni zaokret. I ne treba tu otkrivati "toplu vodu" nego samo primijeniti dobra rješenja uređenih zdravstvenih sustava  zemalja EU.

A bi li jačanje uloge privatnog zdravstva ubrzalo reformu javnog sustava zdravstva?
Da, držim da javno zdravstveni sustav ne može biti reformiran, isto kao što ne vjerujem da je moguće ostvariti potpuni utjecaj na troškovnu učinkovitost sve dok je država glavni i jedini pružatelj usluga osiguranja kao i samog liječenja.

A možda to nekom nije u interesu?
Ovako postavljen sustav je neodrživ. Kad sve zbrojimo i podvučemo crtu rezultat je u zadnjih 27 godina sanacija javno zdravstvenog sustava po dostupnim podacima s gotovo 30 milijardi kuna, bez uračunatih kamata, što taj iznos u konačnici čini još većim. Dakle, dosadašnji način funkcioniranja hrvatskog zdravstvenog sustava je "bunar bez dna" i kvalitetna zdravstvena zaštita ne može dugoročno opstati ukoliko se procesima  i novcem ne upravlja racionalno, ako se ne uvede konkurencija, kontrola kvalitete i troškovne učinkovitosti, odgovornost i profesionalizacija u upravljanju.

Kad bi se napravile te zakonske primjene koje bi potaknule i strana ulaganja u zdravstvo, bi li netko imao interesa kupiti neku hrvatsku bolnicu koja danas posluje s gubitkom?
Nitko neće kupiti javnu bolnicu, nema straha za to, to nije realno, prvenstveno jer se radi o objektima u koje je za početak potrebno jako jako puno uložiti i u prostor i opremu.

Kakvo je, unatoč ovim preprekama, poslovanje privatnog zdravstvenog sektora u Hrvatskoj? Čini se da vam ide dosta dobro.
Privatni zdravstveni sektor ima godišnji rast prihoda od oko deset posto, dolaze nam stranci, jača zdravstveni turizam. No, u privatnim zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj dobit nije velika kao u nekim drugim djelatnostima jer je cijena usluge u Hrvatskoj u usporedbi sa zapadnim zemljama niska, a troškovi rada su visoki. Znači povrat je spor, ali kad bi se otvorili fondovi EU, kada bi se mogli opremiti putem fonda  ili kad bi se mogao koristiti Zakon o poticanju ulaganja, onda bi ti povrati investicija bili puno jednostavniji i lakši.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!