U Hrvatskoj je pod ekološkim režimom proizvodnje manje od dva posto ukupnih poljoprivrednih površina, a što je višestruko manje od većine europskih zemalja.  Ekološka proizvodnja, uz sve prednosti po pitanju kvalitete i zdravstvene vrijednosti proizvoda, ima i velike mane – prije svega one tržišne.

Naime, takva proizvodnja nije masovna, zahtjeva više uloženog truda, a u konačnici daje manji urod. To sve dovodi do više cijene finalnog proizvoda kojeg ljudi ponekad jesu, a često i nisu spremni više platiti. Jedan od najpoznatijih primjera takvog neuspjelog projekta je ekoimanje proslavljenog boksača Željka Mavrovića koji je nakon višegodišnjeg rasta i osvajanja tržišta, s početkom ekonomske krize počeo propadati. Prvi znaci problema osjetili su se još 2009. kada su kupci bolje počeli razmišljati o svakoj potrošnoj kuni, čak i za pecivo i kruh, a ključ u bravu je ovaj ekoprojekt definitivno stavio 2011. godine.

Budućnost proizvodnje
No, unatoč tome, i dalje ima ljudi, proizvođača, koji vjeruju u budućnost organske proizvodnje i tržišnu perspektivu takvih poljoprivrednih proizvoda. Štoviše, u regijama s savijesnijim, i bogatijim, potrošačima, kakve su Istra i Zagreb, osnivaju se i udruge koje organiziraju manje proizvođače organskihi proizvoda s potrošačima u solidarne grupe razmjene. Većina ljudi ulazi u grupu ponajprije zbog prilike da dobiju zdravu i sigurnu hranu po prihvatljivoj cijeni. Imaju izravan kontakt s proizvođačima, znaju kako i što rade i već taj razlog mnogima je dovoljan. U sadašnje vrijeme brojnih skandala vezanih za hranu, nije mala stvar imati određenu sigurnost na tom polju. Ne čudi stoga što su većinom to obitelji s malom djecom, ljudi koji razumljivo najviše paze na prehranu. U takve grupe potom ulaze osobe iz raznih zelenih pokreta, a najčešće su vegetarijanci ili vegani. Uključuju se i starije osobe kojima jednostavno nedostaje osjećaj zajedništva ili druženja, čime grupe po pravilu obiluju.

Kako pojašnjava jedan član takve grupe iz Zagreba s ekoproizvodnjom, koji želi ostati anoniman jer se, više ili manje osnovano, boji da bi njegov mali biznis s nepotrebnim reklamiranjem mogao doći pod povećalo fiskalizacije i PDV-a, njemu je taj grupa jeftini kanal za izlazak na tržište. Zagrebačka grupa ima 500-injak članova, a organizirani su putem Google grupe. Učlanjenje je jednostavno, putem stranice grupasolidarnerazmjene.net, a učlaniti se može gotovo svatko. Ekoproizvodnja je osobito razvijena u Istri. Razlog za to je, naravno, turizam – veliki broj turista traži da im se na meniju nađu upravo takvi proizvodi, a ne oni uzgojeni konvencionalnom poljoprivredom koja se bazira na, u svrhu kvantitete, na umjetnim gnojivima i pesticidima. Štoviše, u Puli je prije 10-ak dana čak otvorena i nova tržnica ekološke hrane. Kako pojašnjava Nenad Kuftić, predsjednik udruge Istarski eko proizvod (IEP), koja i stoji iza otvaranja tržice, u vrijeme kad je neizvjesna budućnost tržnica u Hrvatskoj, otvara se nova ekotržnica kao rezultat zajedničkog projekta ekoloških proizvođača i potrošača ekološke hrane Istre. 

Popratne svečanosti
Tržnica je osmišljena po uzoru na seljačke tržnice koje se organiziraju u gotovo svim zemljama Europske unije, a najraširenije su u Njemačkoj, Austriji i Velikoj Britaniji i razlikuju se od uobičajenih gradskih tržnica po tome što se na njima prodaju isključivo vlastiti proizvodi obiteljskih poljoprivrednih proizvođača. Uz poljoprivredno prehrambene proizvode uobičajeno se prodaju tradicijski suveniri. Seljačke tržnice sadrže elemente i tržnice i manifestacije pa se uz samu prodaju često organiziraju i popratne svečanosti i priredbe. Kako su svi prodavači na takvoj tržnici ujedno i proizvođači, prema postojećoj zakonskoj regulativi ne dolaze pod udar fiskalizacije, odnosno ne moraju izdavati račun.

Ekomlijeko

Vrlo mala proizvodnja

Hrvatska godišnje proizvede oko 600 milijuna kilograma mlijeka, a od čega samo 11 milijuna ekološkog mlijeka. Za razliku od toga, Austrija godišnje proizvede 2,9 milijardi litara, a od čega 15 posto ili 450 milijuna litara otpada na eko-mlijeko. U Hrvatskoj postoji 29 farmi s 7646 krava koje su u sustavu ekološke proizvodnje. Jedan od veći proizvođača je i Ilija Perić iz Viškovca kod Đakova koji ima 150 krava i godišnje proizvede do milijun litara mlijeka. Perić, koji sada ekomlijeko plasila putem svojeg otkupljivača Dukata, očekuje da će mu ulazak Hrvatske u EU proširiti tržište i olakšati proizvodnju za eko-mlijeko. Mlijeko je specifični proizvod koji, zbog svoje sanitarne osjetljivosti nije za sada predmet razmjene u grupama solidarne razmjene.