Stanje hrvatskog gospodarstva zapravo je "znatno lošije nego što je većina poslovnih ljudi i ekonomskih stručnjaka svjesna, a iz takvog se stanja više ne može izaći umjereno ambicioznim, nego samo radikalnim reformama", smatra Dubravko Mihaljek, hrvatski stručnjak koji godinama radi u Banci za međunarodna poravnanja sa sjedištem u Baselu.

"Hrvatski je BDP lani bio 0,4 posto niži nego 1980. Ni nakon trećine stoljeća, ili cijele jedne generacije, hrvatsko gospodarstvo ne stvara više dodane vrijednosti nego daleke 1980. godine!", stoji u njegovu osvrtu objavljenom zajedno s rezultatima istraživanja "Kako probuditi rast hrvatskog gospodarstva", koje je inicirao Klub Ekonomskog instituta iz Zagreba. Šokantnu sliku dugoročnog rasta Hrvatske donijelo je najnovije izdanje međunarodno usporedivih podataka o rastu BDP-a i produktivnosti, koje za više od 150 zemalja u svijetu redovito objavljuje američka istraživačka organizacija Conference Board, a ove godine njime su prvi put obuhvaćene i procjene BDP-a Hrvatske (u stalnim dolarskim cijenama) od 1980. do 2013. godine. Glavni krivac za dugoročnu stagnaciju BDP-a je 40-postotni kumulativni gubitak proizvodnje zbog rata i transformacijske recesije 1990.-1993., dok je od 1994. do 2008. ostvaren gotovo 90-postotni kumulativni porast BDP-a, a od 2008. ponovno pad, i to za ukupno 11-12 posto. 

Iako su se tijekom ta tri desetljeća dogodila dva velika vanjska šoka (rat plus transformacijska recesija i svjetska financijska kriza od 2008.), pad proizvodnje ovakvih razmjera nije bio neizbježan. Za ekonomsku stagnaciju odgovorne su i brojne dugoročne strukturne slabosti hrvatskog gospodarstva koje sa spomenutim šokovima nemaju veze, ističe Mihaljek. Područja reformskih prioriteta otprije su, kaže, jasna. To su tržište rada, obrazovanje i znanost, istraživanje i razvoj, industrijska struktura, javna uprava i povećanje domaće štednje tj. smanjenje javne potrošnje. Iako se godinama ukazuje na nužnost provođenja tih reformi, dojam je da nositelji strukturnih politika ne shvaćaju ozbiljnost tih reformi ili radi političke ekspeditivnosti smatraju da su parcijalne reforme dovoljne da se nešto pokrene. A one to nisu. Za izlaz iz stagnacije potreban je sveobuhvatan pristup i političko predvodništvo, zaključuje Mihaljek.