Pravo, novinarstvo, ekonomija, medicina te studiji za učiteljska i profesorska zanimanja, ako je suditi prema broju prijavljenih kandidata na razredbenim ispitima, najtraženiji su fakulteti u zemlji. No za razliku od sredine prošlog stoljeća kad su visoka učilišta uglavnom bila privilegija muških potomaka dobrostojećih hrvatskih obitelji, danas se na tim fakultetima u većem broju obrazuju žene. I ne samo na njima. Spolna struktura hrvatskih studenata počela se mijenjati u korist žena već u 80-im godinama, od 90-ih žene su uvjerljivo zauzele primat na svim našim sveučilištima, a taj omjer iz godine u godinu raste. Ako pogledamo malo dalje u povijest, u vrijeme seksualne revolucije, hipi pokreta, pojave rock’n’rolla, u 60-im godinama prošlog stoljeća na hrvatskim visokoškolskim institucijama prevladavali su muškarci. Naspram 67,2 posto muških studenata, bilo je svega 32,8 posto žena. Samo desetljeće kasnije, razlika između broja muškaraca i žena naglo se smanjila, i to za gotovo 10 posto. Sveučilište je tada upisalo 43,5 posto žena, te svega 56,5 posto muškaraca. Početak 80-ih godina prošlog stoljeća bio je prijelomni trenutak za spolnu strukturu studenata jer su polako, ali sigurno žene postajale većina. Devedestih, možda zbog početka rata, brojke su uvjerljivo na strani žena kojih je bilo 51 posto, naspram 49 posto muškaraca.

Uporne žene
Od tada se postoci slabije mijenjaju, ali su još uvijek na strani nježnijeg spola. No kako smo mi nacija s još vrlo niskim omjerom diplomiranih prema broju upisanih, pogledamo li tu statistiku, nećemo se previše iznenaditi. Sve do 80-ih godina muškarci su češće završavali fakultete, ali ih 90-ih uporne žene sustižu. Tako je 1980. diplomiralo 55,4 posto muškaraca, a tek 44,6 posto žena. Deset godina kasnije čak 53,7 posto je diplomiranih žena, naspram 46,3 posto muškaraca, a već 2005. godine Državni zavod za statistiku je zabilježio 59,6 posto diplomiranih žena, te 40,4 posto muškaraca. Žene nadmoćno prevladavaju na visokim učilištima za obrazovanje socijalnih radnika te druge usluge socijalne skrbi. Godine 2005. na fakultetima koji obrazuju za ta zanimanja diplomiralo je nevjerojatnih 98,8 posto žena, a svega 1,2 posto muškaraca. Ništa bolja spolna struktura nije ni na fakultetima za obrazovanje odgajatelja i učitelja. Muškarci su i tamo blaženi među ženama, ako je suditi prema broju diplomiranih žena, njih ima čak 94,6 posto. U još jednoj grani uvjerljivo prevladavaju studentice, i to u biološkim znanostima, koje se tradicionalno još, ako je vjerovati laicima, muške. Tamo je pak 2005. diplomiralo svega 18,2 posto muškaraca. I za zdravstvo, humanističke te društvene znanosti može se bezrezervno reći da pripadaju ženama. Broj muškaraca s diplomama iz tih područja ne prelazi 24 posto. Slično je i s matematikom, novinarstvom, ekonomijom te pravom. Žene su brojnije studentice i na umjetničkim akademijama, gdje je diplomiralo 32,2 posto muškaraca. U podjednakom omjeru muškarci i žene diplomirali su na fakultetima za obrazovanje u fizikalnim znanostima, prerađivačkoj industriji i preradi, poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu, veterini, te na onima koji se smatraju visokoškolskim institucijama za osobne usluge i zaštitu okoliša. Od deset upisanih studenata na arhitekturi njih sedam su muškarci, a tri žene. Tipično muški fakulteti, odnosno područja su još jedino računarstvo, inženjerstvo i inženjerski obrti, promet, te učilišta za usluge zaštite. Žene se na tim fakultetima doslovno mogu prebrojati na prste. Promatrajući ovaj fenomen “žena studentica”, zanimljivo je pogledati kakva je spolna struktura nakon sedmog stupnja obrazovanja. I eto iznenađenja. Spolni primat žena, iako se tijekom posljednih 30-ak godina promijenio, nije još zaživio. Tako je, primjerice, 1962. godine bilo tek 20,4 posto žena magistra i magistra znanosti, 1990. 38 posto, a već 2005. 48,6 posto naspram 51,4 posto muškaraca. Možda će Bolonja i potpuno izmijenjeni način studiranja odrediti neke nove omjere u spolnoj strukturi. Najviše je ženskih magistara i magistara znanosti u prirodnim i humanističkim znanostima, slijede biomedicina i zdravstvo, te društvene znanosti, a najmanje ih je u tehničkim i biotehničkim znanostima.

Omjeri doktora
Da žene ipak ulaze u sve pore visokog obrazovanja dokazuje i njihov udio u doktorima znanosti. Godine 1964. na deset doktora bile su svega dvije žene, a 2005. omjeri su se gotovo izjednačili. Postotak muških doktora iznosio je te godine 54,8 posto, a žena 45,2. Najviše je žena doktora znanosti u prirodnim znanostima, a najmanje u tehničkim. Spolna struktura voditelja odobrenih znanstvenih programa za 2007. godinu uvelike odražava spolnu strukturu hrvatske znanosti. Naime, od 318 znanstvenih programa, koliko ih je Ministarstvo znanosti odobrilo početkom srpnja, žene su voditeljice 81 programa (25 posto), a muškarci 237 (75 posto). Žene kao voditeljice znanstvenih programa najzastupljenije su u društvenim znanostima (39 posto ili 19 voditeljica u 49 odobrenih programa) i humanističkim znanostima (30 posto ili 15 voditeljica u 50 odobrenih programa). Malo iznad prosjeka za sve programe žene su zastupljene i u biomedicinskim znanostima (29 posto ili 19 voditeljica u 66 programa) i biotehničkim znanostima (26 posto ili 10 voditeljica u 39 programa). Međutim, očito je da će teško prodrijeti u prirodne i posebno tehničke znanosti, gdje je voditeljica programa samo 18, odnosno 14 posto. Ti podatci odražavaju činjenicu da su u prirodnim i tehničkim znanostima žene najslabije zastupljene kao studentice pa je, posljedično, teško očekivati da će biti zastupljenije kao znanstvenice i voditeljice znanstvenih programa. Od ukupnog broja upisanih studentica njih 27 posto upisuje tehničke znanosti. Sa završavanjem studija nemaju problema jer su 26 posto diplomiranih na tehničkim fakultetima žene. I u svjetskim je razmjerima konstatirano opadanje udjela žena s višim stupnjem obrazovanja, što je kod nas slučaj tek s najvišim stupnjevima. Razlog opadanju broja žena koje nastavljaju školovanje i nakon završetka studija u odnosu na ukupan broj možemo tražiti u novim ulogama koje dolaze s obiteljskim obavezama, pri čemu je ženama u odnosu na muškarce tradicionalno ostavljeno malo prostora za angažman na polju daljeg usavršavanja pa tako i na polju obrazovanja. No ako su žene na papiru toliko uvjerljivo nadjačale muški spol, kakva je situacija u praksi, upitali smo Nadeždu Čačinović, profesoricu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

“Evo, uzmite za primjer studij povijesti umjetnosti na FF-u, koji je već decenijama uvjerljivo ženski studij, no profesori su muškarci. Profesori će češće za svog asistenta na studiju ustoličiti muškog kolegu nego ženskog pravdajući to činjenicom da su oni zbog iznimno malog broja upisanih motiviraniji za daljne usavršavanje. No za razliku od FF-a, na FER je obrnut slučaj sa ženskim studenticama koji su manje zastupljene, ali ih muški profesori nerado biraju za asistente. Na sveučilištima još vlada tradicionalno shvaćanje, a na nekim grupama o pravoj ravnopravnosti spolova možemo tek sanjati”, objašnjava profesorica. Žene možda ćešće upisuju i završavaju fakultete, dodaje, ali kad je nastavak školovanja u pitanju, njihova nadmoć opada. “Žene po završetku fakulteta obično stupaju u brak i rađaju djecu. Možda bi neke od njih i htjele nastaviti školovanje, ali zbog nefunkcioniranja institucija za skrb o djeci, te nerijetko zbog obveze da svaki slobodan trenutak provedu uz dijete, a ne primjerice u nekom laboratoriju gdje je njihova prisutnost imperativ, takve je odluke teško donijeti, a još teže poštovati”, zaključila je Čačinović.