Upitate li danas nekoga zna li tko vlada hrvatskim nogometnim klubovima, mnogi bi vam ogorčeno odbrusili: mafija. Nažalost, u mnogim slučajevima ne bi bili daleko od istine, kao što ne bi pogriješili oni koji bi uprli prstom u predsjednike klubova koji su završili u zatvoru (Antun Novalić, Branimir Glavaš, Vlado Zec) ili menadžere koji su izgubili živote (Dino Pokrovac) ili čelnike klubova umiješanih u gomile sumnjivih poslova (Miroslav Marčinković, Zdravko Mamić). Hrvatski nogometni klubovi nalaze se pred privatizacijom, ali njima vladaju ljudi koji se već sada ponašaju kao vlasnici. To su uglavnom ljudi koji za sobom dovode sponzore, sami unose novac ili pak koriste klubove kao platformu za vlastitu zaradu kroz kupovinu i prodaju igrača. Ako već ne posjeduju klubove, onda barem “drmaju” njima. Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik NK Dinamo, jedan je od oglednih primjera.

Zdravko Mamić
O njemu su napisane stotine tekstova, ali valja zapamtiti nekoliko njegovih izjava. Nakon brojnih špekulacija o tome čijim novcem u klubu barata – svojim, gradskim ili sponzorskim – Mamić je nedavno priznao kako u klubu “ima njegova novca”, ali tvrdi da su to poslovni odnosi o kojima ne bi želio javno govoriti. Čovjek navodno težak 50 milijuna eura odrekao se karijere poslovnog čovjeka, prodao bjelovarsku “Ivericu” i čuveni neboder u Vukovarskoj ulici, posvetivši se isključivo Dinamu. Na pitanje novinara znači li to da se priprema za novi Zakon o sportu i za ulogu novog vlasnika Dinama, Mamić je odgovorio da ne razmišlja o tome, već smatra kako “Dinamo ne treba privatizirati, on treba ostati klub navijača, građana Zagreba”. Međutim, vidi se kao dioničar u klubu, zajedno s lokalnom samoupravom. Želio bi 25 posto plus jednu dionicu, što bi mu dalo odlučujuću ulogu u klubu. “Bez tog paketa angažman ne bi imao smisla”, izjavio je Mamić u jednom intervjuu. “Želim naglasiti kako obitelj Mamić nema kapaciteta da bude glavni ili jedini vlasnik Dinama. To mogu biti veliki tvorničari, biznismeni, nacionalne ili međunarodne kompanije. No, veći problem od formalne kupnje Dinama jest njegovo funkcioniranje kao europski prepoznatljivog brenda.” Mnogi su Mamića optuživali da je od Dinama napravio Mamić United, da se postavlja kao menadžer igrača koje onda prodaje za svoj, a ne Dinamov džep. Javnosti je teško steći uvid u financijska sredstva koja ulaze u klub i izlaze iz njega, na ta pitanja Mamić redovito nervozno odgovara, na granici incidenta, nekad čak i prelazeći te granice. Zasad je poznato da iz Grada Zagreba i njegovih tvrtki u Dinamo godišnje ulazi između 34 i 39 milijuna kuna. Poglavarstvo daje 18 milijuna, Holding daje 7,5 milijuna, Turistička zajednica Grada Zagreba dodaje još 3,5 milijuna, a na ime izdvajanja za vrhunski sport na maksimirsku blagajnu uplati se još desetak milijuna. Za njima slijede sponzori, prodaja ulaznica zanemariva je kategorija u Dinamovu slučaju, a najupitnija prodaja igrača. Kroz Maksimir godišnje prodefiliraju deseci igrača, u oba pravca, ali gotovo je nemoguće dobiti odgovor na pitanje kako se raspodjeljuje novac od transfera. Koliko ide klubu, koliko igraču, koliko poreznicima (vjerojatno ništa), te koliko Mamiću kao menadžeru pojedinog igrača. Kad se jednog dana donose (politička) odluka o privatizaciji nogometnih klubova, Zdravko Mamić bit će jedan od prvih vlasnika.

Baš kao što je to neslužbeno i danas. U manjem zagrebačkom prvoligašu pojavila se i umanjena kopija Zdravka Mamića. Dražen Medić, građevinski poduzetnik, došao je na mjesto predsjednika NK Zagreb nakon što se po stranicama crne kronice razvlačila priča o dvojcu Miroslav Marčinković-Drago Marić koji je navodno želio bankrotirati klub, otjerati ga u drugu ligu i prisvojiti zemljište u Kranjčevićevoj ulici, kako bi ga pretvorio u građevinsko zemljište. Dražen Medić ušao je u klub zahvaljujući obećanju da on i njegovi ljudi u klub dovode 20 sponzora od kojih svaki donosi pola milijuna kuna. Uhodanu građevinsku tvrtku prebacio je na podređene, a on se primio posla u nogometnom klubu. Vratio je gomilu dugova igračima, trenerima, dobavljačima, pa čak i nekakvim fantomskim pojačanjima koja nisu odigrali ni minutu u Zagrebovu dresu. Odmah su ga proglasiil Bandićevim čovjekom, uz čiju pomoć je dovršio i trening centar u Veslačkoj ulici. U tri godine koliko je na mjestu predsjednika Zagreba promijenio je dva direktora, četiri sportska direktora, apsolutni je autoritet u klubu i ne preza ni od fizičkih obračuna s igračima. Ukinuo je plaćanja ispod stola, ne želi s menadžerima licitirati oko prodaje igrača, odustao je od prakse čestog mijenjanja trenera, a najviše se uzda u zagrebačku gradsku vlast koja mu čuva leđa.

Robert Ježić
S druge strane, Robert Ježić, predsjednik NK Rijeka, jedan je od najistaknutijih čelnika nogometnih klubova, poznat po tome što u jednoj sezoni može smijeniti četvoricu trenera. Međutim, on tvrdi da nije zainteresiran postati vlasnik kluba, u kojem se već sada ponaša kao punopravni vlasnik. “Prije svega, razlog je što imam previše obaveza kao većinski vlasnik Diokija, što onda nosi i preveliku odgovornost i prema tvrtki i prema ljudima koji u njoj rade, kao i njihovim obiteljima”, izjavio je za Poslovni dnevnik. “No, dođe li do privatizacije kluba za vrijeme moga mandata, činim i činit ću sve što je u mojoj moći da klub u tom procesu postigne najbolje i najoptimalnije uvjete zbog samog grada, kluba i svih onih koji vole Rijeku.” Klub nekad plavo-bijelih, što je kombinacija boja čiji povrat u autohtonom dresu priželjkuju strastveni navijači Rijeke, ove godine raspolaže najvišim budžetom koji iznosi oko 4 milijuna eura. Iz te svote financira se tridesetak igrača prve momčadi i rad omladinske škole. Budžet se većim dijelom popunjava uz pomoć velikih sponzora, koji pronalaze interes da ime brenda plasiraju uz pojavu igrača NK Rijeke. Preko sponzorskih ugovora Rijeka godišnje pokrije oko 70 posto budžeta. Sa 10 posto financija sudjeluju Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka, dok se ostatak od nekih 20 posto, a nekad to bude i 30 posto, prikupi od prodaje ulaznica. Ježić ističe da je u nekoliko navrata, kada je klubu bila potrebna financijska injekcija, intervenirao uloživši vlastiti novac. Za razliku od Dinama, koji je imao određene financijske terete koji su im bili oprošteni, Ježić kaže da NK Rijeka takvih tereta nema. O transferima igrača odlučuju sportski direktor i direktor kluba, a novac ide direktno na ili s računa kluba.

Branimir Glavaš
Za Roberta Ježića bliski znanci smatraju da je uz Španjola najuspješniji predsjednik Rijeke od osnutka kluba 1946. godine. Ističu da se nakon dugog perioda gdje su se čelnici klubova birali po društvenom ugledu ili političkom ključu, izbor Ježića iskristalizirao jer je bio uspješan biznismen i menadžer s vizijom. I dok je Španjol krajem sedamdesetih ustrojavao klub u drugačijoj političkoj i ekonomskoj klimi, u jednom od najbogatijih gradova bivše države, Ježić djeluje u novim okolnostima. Angažira sponzore i donacije, ulaže potom i vlastita sredstva, pa je dug od dvanaest milijuna kuna uspješno saniran, publika se vratila na stadion a broj prodanih ulaznica podigao. Ježić se nikada nije mirio sa sporednim rolama, tražeći od svih suradnika maksimalni angažman da bi klub koji vodi mogao ravnopravno konkurirati Dinamu i Hajduku u borbi za vrh. U njegovu mandatu Rijeka dvaput osvaja hrvatski Kup, a utrku za prvaka završava na drugoj poziciji. U vođenju Kluba Ježić je primijenio zapadni model funkcioniranja kluba, objašnjavajući ga riječima: “Kad zapne ili kad je problem, ne mogu ostati skriven i moram pomoći vlastitim novcem.” Ni travnjak NK Osijek nije pošteđen globalnih karakteristike upravljanja nogometnim klubovima. Obilježavale su ga, barem posljednjih godina, boje stranke koja je vladala gradom na Dravi. Za trajanja osječkoga liberalizma prvi čovjek bio je Antun Novalić. Sumnja u zloporabu položaja i ovlasti dovela ga je na osuđeničku klupu, a teretilo ga se da je za obnašanja predsjedničke funkcije u razdoblju od 1996. do 2001. godine prisvojio 52 milijuna kuna, kao dio novca zarađenog transferima igrača Jurice Vranješa, Marka Babića, Tončija Žilića, Igora Pamića i Petra Krpana. Ovoga srpnja Županijski sud u Osijeku Novalića je oslobodio takvih optužbi. S dolaskom nove gradske vlasti promijenile su se i stranačke boje vodećih ljudi osječkoga nogometa. Na mjesto predsjednika došao je Branimir Glavaš dok su dva dopredsjednička mjesta popunile njegove stranačke kolege, dr. Vladimir Šišljagić i aktualni osječko-baranjski župan Krešimir Bubalo iz HDSSB-a.

Treća dopredsjednička fotelja upražnjenja je ovoga ljeta jer ju je samoinicijativno, nakon raskola gradske koalicije HSP-HDSSB napustio Anto Đapić. Osječki nogometni budžet u odnosu na ostale hrvatske prvoligaše i ne zvuči grandiozno. Svojevremeno je direktor Mile Dumančić rekao kako iznosi oko 15 milijuna kuna. Blagajna se puni temeljem zaključenih sponzorskih ugovora. Za najveće među njima slove oni potpisani s Croatia osiguranjem koje će u četiri godine, navodno, godišnje izdvojiti oko 7 milijuna kuna. Popisu se priključio i lider u poljoprivredno-prehrambenoj industriji Belje iako se točna suma ne zna dok je osječka auto kuća Remix dala službena vozila. Na svojim dresovima osječki nogometaši nose i logo T-Coma. Dio novca pristiže i s oko 100 promidžbenih panoa postavljenih na stadionu Gradski vrt kojim upravlja gradska tvrtka Športski objekti d.o.o. Kao stavka u gradskom proračunu Osijeka nalazi se tek Škola nogometa.
(Surađivale: Tanja Čorak, Ivana Barišić, Sandra Livajić)

Hajduk u previranjima: Čeka se vlast da bi se dobio ‘vlasnik’

Formalno je Hajduk Udruga građana i kao takav nema formalnog vlasnika. Najviše tijelo je Skupština koja delegira Upravni odbor. Hajdukov trijumvirat: predsjednik Skupštine Ante Nosić, dopredsjednici Mirko Klarić i Vinko Bajrović – upravljaju Hajdukom nakon odlaska predsjednika Branka Grgića i njegova Upravnog odbora u rujnu.Skupština na kojoj će se birati novi predsjednik kluba najavljena je za 17. ili 18. prosinca. Prema Statutu Hajduka, Skupština je trebala biti sazvana u roku 15 dana od Grgićeve ostavke, a Ante Nosić pravda čekanje činjenicom da Branko Grgić nije dao neopozivu ostavku, već je samo dao mandat na raspologanje te na taj način nije aktivirao članak koji govori o sazivanju skupštinara u roku od 15 dana. Navodno se čeka formiranje Vlade kako bi se izabrala osoba pogodnija budućoj vlasti, odnosno osoba koja će privući ‘velike’ sponzore. Iz kluba poručuju da se moraju još konzultirati sa svima koji će u budućnosti bitno utjecati na život kluba jer najranije u lipnju, a najkasnije u prosincu iduće godine Hajduk će od udruge građana postati sportsko dioničko društvo. Nakon preoblikovanja u dioničko društvo najveći dioničar Hajduka bit će Grad Split na koga će Republika Hrvatska prebaciti svoja potraživanja prema klubu. Uz Grad, dioničari će postati i ostali koji od Hajduka potražuju novac, među kojima je i nekoliko igrača. Hajduk već jedanaest godina posluje praktički ilegalno jer mu je blokiran račun. Nakon blokade računa vodstvo Hajduka prebacilo je poslovanje na tvrtku Hajduk Sirio Sport koja je prošlu godinu završila sa 22 milijuna kuna u plusu. Prema podatcima Financijske agencije, Hajduk je u travnju dugovao više od 40 milijuna kuna raznim vjerovnicima. Iz gradskog proračuna za iduću godinu teškog 1,3 milijarde kuna dobit će tek 1,3 milijuna, no Hajduk ima impozantnu sponzorsku momčad koja mu godišnje osigurava 26 milijuna kuna. Potpisali su novi sponzorski ugovor sa starim partnerom Croatia osiguranjem koji Hajduku u iduće četiri godine po sezoni donosi osam i pol milijuna kuna, odnosno ukupno 34 milijuna. Ina je do sada bila najveći sponzor kluba, a godišnje u Hajdukovu blagajnu ulijeva sedam i pol milijuna kuna, tu su još Dalekovod s tri milijuna kuna, Hrvatska poštanska banka sa dva milijuna, T-Com i Portus Adria ruskog tajkuna Dmitrija Željeznjaka sa po milijun i pol, Jadrolinija s milijun kuna, Brodomerkur sa 750 tisuća, te Slobodna Dalmacija i Agrokor Ivice Todorića sa po 600 tisuća kuna godišnje.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Od prodaje igrača Hajduk je u ovoj godini zaradio od prodaje Nikice Jelavića koji u lipnju potpisao trogodišnji ugovor s belgijskim prvoligašem Waregemom, a Hajduk je na ime odštete dobio pola milijuna eura. No upravo je prodaja Nikice Jelavića, nećaka Nikice Jelavića, prvooptuženog iz procesa zločinačkoj organizaciji otvorila spekulacije o mafiji koja vlada Hajdukom. Bivši trener Hajduka Luka Bonačić, koji je prošle godine ispred svog stana u Splitu brutalno pretučen bejzbolskim palicama, poručio je iz Irana gdje trenira nogometni klub Sepahan, kako je iz Hajduka morao otići zbog pritisaka da u momčad uvede određene igrače, te da su iz istog razloga otišli Sergije Krešić i Ivan Pudar. Bonačić zbog Nikice Jelavića, a njih dvojica zbog Ante Rukavine. Kazao je da su pritisci uvijek dolazili od iste ekipe koja sada još jače stišće. Ime Siniše Šoše, menadžera Ante Rukavine, direktno se spominjalo u kontekstu ovih napada. S tribina navodno događaje na travnjaku promatra jedan od braće Momčilović, također optuženik iz procesa tzv. zločinačkoj organizaciji, za kojeg, opet navodno, radi Šošo. Siniša Šošo u nogometnim je krugovima poznat kao menadžer, a njegovo se ime posljednjih godina povezuje s transferom nogometaša Gorana Sablića u Dinamo iz Kijeva i Darija Srne u ukrajinski Šahtjor. USKOK je navodno vodio istragu protiv Šoše i Novice Petrača zbog protuzakonitosti u tim transferima jer su navodnim prikazivanjem manjih iznosa od stvarnih razliku stavljali u vlastiti džep. Siniša Šošo je zbog ubojstva Ante Ćurkovića u jednom sinjskom diskoklubu prije više od deset godina osuđen na 11 godina zatvora, od čega je na izdržavanju kazne proveo sedam godina. Priče o mafiji u nogometu krenule su još prije dvije godine nakon ubojstva Dine Pokrovca, nogometnog menadžera čiji je igrač Niko Kranjčar ostvario najveći transfer u povijesti Hrvatske nogometne lige prešavši iz Dinama u Hajduk uz odštetu od milijun i pol eura. Pokrovac je skrbio i o nogometnoj karijeri Srđana Andrića, Marija Carevića, Almira Turkovića, Petra Krpana, Danijela Hrmana te Dine Drpića. Novac za Niku osigurali su Igor Štimac i Frane Pašalić, vlasnik marine Frapa u Rogoznici. Pašalić i Štimac uložili su vlastiti novac u Kranjčara, što im se kasnije isplatilo njegovom prodajom u Englesku.