Putujete li do alpskih skijališta automobilom, sigurno ćete proći kroz neki tunel koji skraćuje put kroz planinski masiv. Krećete li se iz Slovenije autocestom A2, u Austriju ćete ući kroz 8 kilometara dugi tunel Karavanke, koji je probijan pet godina i pušten u promet u lipnju 1991., upravo u vrijeme slovenskog otcjepljenja od SFRJ.

Uspjeli su čak uštedjeti 2%
Iz Slovenije u Italiju ulazi se bez poniranja u mračne koridore kroz planinske masive, no da biste proslijedili u Francusku, proći ćete kroz tunele Frejus ili Mont Blanc, dok ćete Švicarsku dosegnuti putem tunela Gran San Bernardo. Tuneli su unijeli revoluciju u prijevoz ljudi i roba u planinskim krajevima, no najveće oduševljenje je izazvao nedavno probijeni tunel Gotthard. Kad su švicarski građevinci 15. listopada smrskali zadnji komad stijene na 57 kilometara dugom putovanju kroz planinu između gradova Erstfeld i Bodio, cijela je multietnička nacija pala u euforiju zbog tunela dugog kao cesta između Zagreba i Duge Rese, a predradnik Eduard Baer trijumfalno je podigao kipić Svete Barbare, zaštitnika rudara, pozirajući kamerama pored divovske bušilice zvane Sissy. Oko 2500 je radnika provelo četrnaest godina bušeći stijenu u masivu Gotthard prije no što su dovršili tunel koji je na čelu ljestvice najdužih tunela smijenio japanski tunel Seikan, dug 53.800 metara. Osam je ljudi izgubilo život tijekom radova, a bilo je i tehničkih problema i pogrešnih proračuna. Pokazalo se da se na mjestu gdje je trebala biti postavljena ventilacija nalazi velika pećina, pa je trasa tunela pomaknuta 300 metara južnije. Potom je jedna od osam bušilica teških po 3000 tona zapela u stijeni te se na nju srušio svod tunela. Stroj su radnici morali ručno otkopavati, ponovno postaviti svod i učvrstiti ga čelikom i betonom. Trebalo je šest mjeseci da bi bušilica bila iskopana i vraćena u pogon. Švicarski su građani odobrili projekt na referendumu prije dvadeset godina i od tada snosili trošak od 1000 eura po glavi. Radovi su dosad stajali sedam milijardi eura, ipak 2% manje od prvobitno predviđenog iznosa. Za dovršenje projekta i puštanje tunela u pogon trebat će još sedam milijardi eura, no možda Švicarci opet nešto uštede. Projekt kojeg je još 1947. osmisilo inženjer Eduard Gruner skratit će za sat vremena putovanje između sjeverne i južne strane Alpa i olakšati prijevoz milijuna tona robe između luka na Sjevernom moru poput Rotterdama i Genove na Sredozemlju.

Usrećili švicarske ekologe
Umjesto u teškim kamionima po cestama između alpskih vrhova, roba će se prevoziti u teretnim vlakovima. Plan je smanjiti broj šlepera koji će prelaziti preko Alpa s 1,3 milijuna na 650.000 godišnje u roku od dvije godine od otvaranja tunela za promet. To će kresanje cestovnog prometa poštedjeti rijetke biljne i životinjske vrste koje obitavaju u Alpama te usporiti eroziju planinskog lanca, kojoj doprinose vibracije motornih vozila. Kroz tunel čije je otvaranje zakazano za 2017. putnički će vlakovi prolaziti brzinom od 250, a teretni 160 kilometara na sat na relaciji Italija – Njemačka. Ako dođe do odgode puštanja željezničke pruge u promet, to neće biti krivnja pedantnih Švicaraca. Zapreka bi mogli biti Talijani i Nijemci, čiji se stanovnici uz granicu sa Švicarskom bune zbog troškova postavljanja novih tračnica za brze vlakove. U Stuttgartu je u tijeku prosvjed zbog troška od 4,1 milijarde eura koji je potreban da bi Njemačka ispunila svoj dio pogodbe sa Švicarcima. Geografske su osobitosti prisilile Švicarce da se izvješte u probijanju tunela. Prije tri godine proslavili su otvaranje željezničkog tunela Lötschberg, koji je s 34.700 metara sve dosad bio najduži kopneni tunel na svijetu. Ova struktura povezuje Bern i Valais, a služi za promet putničkih i teretnih vlakova. Budući da je njegova gradnja počela u vrijeme nove bušačke tehnologije, Lötschberg je probijen za manje od dvije godine, a prvi su vlakovi kroz njega prošli u studenom 2007. Zahvaljujući tunelu, cestovni je promet između Berna i Valaisa bitno opao, razveselivši švicarske borce za očuvanje okoliša i zagovornike bušenja Alpa. Švicarci neće stati na tunelu Gotthard. U planu su još dva kapitalna tunela, čija će svrha biti daljnje rasterećenje alpskih cesta. Prvi bi trebao povezati Torino i Lyon, a drugi sjevernu Italiju i zapadnu Austriju, koje danas ponajviše ovise o cestovnom tunelu Brenner. No, dva projekta zasad su samo na papiru i njihovo ostvarenje ovisi o trenutno tankim u proračunima europskih zemalja.

Tunel Seikan ujedinio Japan
Donedavna najduži tunel probijen u prometne svrhe, japanski Seikan, proteže se na 53.850 metara između gradova Aomori i Hakodate i dok se Gotthard ne pusti u promet, Seikan će ostati najduži tunel u uporabi.Radovi na tunelu projektiranom radi povezivanja otoka Hokaido i Honšu počeli su 1946., a tunel je otvoren 42 godine kasnije, 13. ožujka 1988. Cijena je u usporedbi s Gotthardom bila skromna – tri milijarde eura po današnjem tečaju. To se kolosalno ulaganje odmah nakon Drugog svjetskog rata činilo bitnim za povezivanje japanskog otočja i jačanje nacionalnog morala, no do danas se promet kroz njega smanjio je su se Japanci orijentirali na transport zrakoplovima. Na treće je mjesto pao Kanalski tunel (engl. Channel Tunnel) ispod La Manchea, koji povezuje Francusku i Veliku Britaniju. No, ovaj će se prolaz i dalje dičiti počasnom titulom najdužeg tunela između dvaju država te statusom jednog od sedam čuda modernog doba. Tunel počinje kod Coquellesa u Francuskoj, a završava kraj engleskog Folkestonea u grofoviji Kent. Zamisao o tunelu ispod morskog prolaza koji dijeli Britaniju od kontinenta stara je stotinama godina. Probijanje tunela trebalo je početi 1802., a za 186 godina dugo odgađanje Francuzi krive britansko oklijevanje. Radovi su napokon krenuli 1988. i trajali izvanredno kratkih šest godina. Vlakovi kroz taj tunel voze na električnu struju, koju po pola pribavljaju Britanija i Francuska. Norveška, još jedna planinska zemlja, dom je Laerdala, najdužeg cestovnog tunela, koji probija planinu na dužini od 24.000 metara u regiji Sognog Fjordane. Dovršen 2000. godine, Laerdal je opremljen fenomenalnim osvjetljenjem, koje oponaša prirodno svjetlo u zoru i sumraka, a zanimljivo je da se prolaz ne plaća cestarina.

Rekorderi

Najduži svjetski tuneli
Prilikom kopanja tunela Gotthard izvađeno je 25 milijuna tona kamenja. Manje je zahtjevno kopati kroz meku zemlju pa u top-10 najdužih tunela namijenjenih prijevozu šest pripada podzemnim željeznicama, a po dva se nalaze u Moskvi i Madridu.
1. Gotthard (Švicarska) – 57.000
2. Seikan (Japan) – 53.850
3. Kanalski tunel (Francuska – UK) – 50.000
4. Seulski metro, linija 5 (J. Koreja) – 47.600
5. Moskovski metro, linija 9 (Rusija) – 41.500
6. Madridski metro, linija 12 (Španjolska) – 40.900
7. Tokijski metro, linija Toei Oedo (Japan) – 40.700
8. Moskovski metro, linija 6 (Rusija) – 37.600
9. Lötschberg (Švicarska) – 34.700
10. Madridski metro, linija 7 (Španjolska) – 32.920

Tunel za vodu

Rekord pripada akvaduktima
Govorimo li o tunelima namijenjenima prijevozu, Gotthard i Seikan nemaju premca. No, apsolutno najduži tunel je američki akvadukt Delaware, dugačak 137 kilometara. Probijen je 1945. kroz stijenu i služi za voodopskrbu New Yorka. Prošle su se godine Kinezi pohvalili da oni imaju najduži akvadukt, no njihov je tunel u provinciji Ljaoning pravi patuljak u odnosu na Delaware – mjeri skromnih 85,3 kilometara. Ovim se akvaduktom, vrijednim 1,2 milijarde eura, vodom opskrbljuje sedam industrijskih gradova na sjeveroistoku Kine.