Građani siromašnih zemalja često smatraju migraciju privlačnom opcijom. Putovanje u novu zemlju često je opasno, no ono obećava daleko veće gospodarske mogućnosti: prosječni dohodak po glavi stanovnika u naprednim gospodarstvima može biti više nego 50 puta viši (vezano uz paritet kupovne moći) od onoga u zemljama u razvoju. U brojnim slučajevima, fizička sigurnost migranata također se poboljšava.

Međutim, za zemlje primatelje migranata, imigracija ostaje sporno pitanje, dok se vlade trude ispregovarati politike koje će omogućiti vlastitim gospodarstvima uživanje u njihovim blagodatima i izbjegavanje prekomjernih troškova. Imigracija je osobito važno pitanje u političkim raspravama u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Čak u Japanu, koji je uvelike zatvorio svoje granice za migrante, potreba za pronalaženjem načina za rješavanje pitanja ubrzanog starenja stanovništva u posljednje vrijeme raspiruje raspravu vezano uz to pitanje. U svim tim zemljama rasprava se obično svodi na tri temeljna stava. Ponajprije stav koji je usvojila mala manjina i kojemu nedostaje značajna politička podrška – on glasi da je imigracija u osnovi blagotvorna za neku naprednu zemlju, jer novopridošle osobe mogu ublažiti demografske izazove i doprinijeti bazi vještina gospodarstva te zemlje.

Bolja ponuda na tržištu rada
Drugo stajalište je upravo suprotno: imigraciju bi trebalo spriječiti svim raspoloživim sredstvima. Zagovaratelji tog stajališta često zastupaju stajalište da migranti spuštaju plaće, osobito na donjem dijelu distribucije dohotka, narušavajući životni standard prvobitno naseljenog stanovništva. Oni također tvrde da migranti razvodnjavaju kulturu i tradicije zemlje primatelja – tvrdnja prožeta emocionalnim nabojem kojeg ekonomisti često potcjenjuju. Treća pozicija nalazi se negdje između ovih ekstrema.

Ona prepoznaje potencijalne blagodati imigracije u određenim razmjerima, no nalaže stroge testove stručne osposobljenosti kako bi se osiguralo da budu primljeni samo migranti koji mogu popuniti rupe u ponudi potrebnih vještina u zemlji primatelju. Na taj način, imigracija će poboljšati kvalitetu ponude na tržištu rada i potaknuti konkurentnost tvrtki, bez vršenja kulturoloških pritisaka. Naravno, taj pristup izgleda sasvim drukčije iz perspektive zemalja iz kojih potječu migranti, koje ne gube samo vrijednu kvalificiranu radnu snagu, već također i sve resurse uložene u tu radnu snagu, recimo, kroz sustav obrazovanja.

Dok se neka zemlja može okoristiti novčanim doznakama svojih iseljenika, cjelokupne blagodati razmještaja moraju osigurati sami migranti. U svakom slučaju, kad napredne zemlje prihvaćaju samo mali broj kvalificiranih migranata, one ne čine ništa kako bi smanjile pritisak koji potiče migracijske tokove, koji uveliko uključuju ljude koji ne posjeduju vještine neophodne u novoj zemlji. A ti su pritisci moćni, kao što je pokazala tragična situacija na Sredozemnom moru, gdje je više od tisuću izbjeglica umrlo na opasnom putu iz Afrike u Europu tijekom prva četiri mjeseca ove godine.

Kulturološki stres
Ako dopustimo da ti pritisci potraju, brojni će migranti naposljetku stići u razvijene zemlje, na ovaj ili onaj način. I dok su zastupnici liberalnih teorija o imigraciji u pravu po pitanju činjenice da će migranti pomoći u olakšavanju demografskih pritisaka u zemljama primateljima, prohibicionisti su u pravu kad tvrde da će novopridošlice uzrokovati znatan kulturološki stres u njihovim zajednicama, osobito u Europi. Stoga se svako rješenje migracijskih izazova mora usredotočiti na poticanje razvoja u zemljama iz kojih potječu migranti. Za Europu, težište bi trebalo biti na Africi, glavnom izvorištu migrantskog toka. Brži gospodarski rast u Africi bi s vremenom uvelike smanjio pritisak s kojim je suočena Europa.

Dugoročni razvoj Afrike zasigurno će nalagati veću političku stabilnost i mir; međutim, u međuvremenu, postoje koraci koje bi Europa mogla poduzeti kako bi pomogla u poticanju rasta. Dok Afrika ima izobilje prirodnih resursa, nedostaje joj kapital te znanje i iskustvo neophodni za pružanje podrške znatnom ubrzanju rasta. Javni resursi jednostavno su neprimjereni za opskrbu velike količine tog kapitala. Stoga, kao što je nedavno potvrđeno, ulaganja moraju dolaziti iz privatnog sektora, kao što je slučaj i s najvažnijim vještinama i pristupom razvijenijim tržištima. No iskorištavanje privatnih ulaganja nalažu da javni sektor poduzme neke korake koji bi to omogućili, uz pomoć filantropskog sektora, koji također ima znatne resurse kojima može pridonijeti.

Objedinjavanje rizika
To ne znači da bi javna ulaganja i filantropija trebali subvencionirati suštinski neprofitabilne projekte. Upravo suprotno, to bi za sve dugoročno bilo loše. Cilj bi trebao biti prepoznati projekte koji, unatoč tome što su ekonomski profitabilni, istovremeno su neprivlačni privatnim ulagačima, uslijed institucionalnih i ostalih prepreka i tada raditi na uklanjanju tih prepreka. Jedna ključna prepreka privatnim ulaganjima u Africi je rizik. Kad se investicijsko okruženje smatra neizvjesnim, kao što je slučaj u većini zemalja u razvoju, ulagači zahtijevaju premiju tržišnog rizika za gotovo svaki projekt, čak i za one s potencijalno visokim stopama povrata. Naposljetku, rizičnost pojedinog projekta vrlo je teško izmjeriti u takvom kontekstu.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Javni sektor može pomoći s mjerama objedinjavanja rizika kao što je obuhvaćanje određenih tranši rizika ili pružanja osiguranja. Takvo objedinjavanje rizika,  popraćeno izgradnjom institucija diljem svih sektora (ne samo u zdravstvu i obrazovanju), moglo bi biti od velike pomoći u poticanju gospodarskog rasta i razvoja u Africi i drugdje. Pozitivan učinak takvog pristupa bio bi dalekosežan – počevši sa smanjenjem migracijskog pritiska. Učinak bi bio još veći kad bi nova ulaganja bila usmjerena na područja s najvećim brojem raseljenih osoba i migranata na čekanju, kao što je predložilo novo "Povjerenstvo za prisilno raseljavanje". Rast potaknut ulaganjima nije zamjena za razrješenje sukoba i političku stabilizaciju; naprotiv, ono prvo nije održivo bez napretka po pitanju onog posljednjeg. Gospodarski procvat mogao bi poslužiti kao važan izvor toliko neophodne nade – i početak kreposnog kruga mira i prosperiteta.

© Project Syndicate, 2017.