Na začuđujuće slične načine i gotovo u potpuno isto vrijeme, američki predsjednik Donald Trump i Brexit uništili su transatlantski konzervativizam.

Međutim, dok je američki konzervativizam uvijek imao prilično plitko korijenje, britanski konzervativizam proizvod je duge i bogate intelektualne tradicije te je stoga njegova propast još više začuđujuća. Stari konzervativizam suprostavljao se radikalnim promjenama, ali je prihvaćao potrebu za prilagodbom uslijed novih razvoja događaja i preferenci. Favorizirao je postepeni pristup reformama i odbijao cjelokupno iskorjenjivanje institucija, pod izlikom da je velike promjene suviše teško kontrolirati. Konzervativci su bili pragmatični i ne bi nasjeli na obećanja o čarobnom rješenju bilo kojeg problema.

Prema tom svjetonazoru, velike reforme ipak se mogu provoditi. No, treba im pristupiti na takav način da je moguće izvršiti procjenu učinaka te da se cijeli postupak može preokrenuti ako je potrebno. U Velikoj Britaniji, konzervativni pragmatizam i potraga za konsenzusom naposljetku su postali izvorom frustracije za Laburiste sklonije radikalnijim rješenjima kao i za ultra Torijevce. Obje su skupine prigovarale da su glavne stranke postale tvorevine gotovo-identične "Butskellizmu", nazvanom po konzervativnom misliocu dvadesetog stoljeća R.A. Butleru i umjerenom vođi Laburista Hughu Gaitskellu.

Averzija prema promjenama
Prva britanska političarka koja je pokušala razbiti poslijeratni konsenzus bila je premijerka Margaret Thatcher, koja je vodila rat protiv onoga što je smatrala establishmentom koji stoji na putu nužnim promjenama. Međutim, ostala je iznenađujuće vjerna postepenosti. Thatcher je bila sposobna poraziti sindikate, ministarstvo vanjskih poslova i establishment Cityja jer se s njima suočavala pojedinačno. Da ih je izazvala sve odjednom, vjerojatno ne bi uspjela.

Thatcher je također u međunarodnu politiku donijela starinski konzervativni pristup, prema kojem je ona smatrala saveze ključnom sastavnicom bilo kojeg postupka reforme. Prema njenom mišljenju, europske integracije mogle bi biti snažan mehanizam za postizanje inkrementalnog, ali naposljetku prilično dalekosežnog napretka u smjeru liberalnijeg ekonomskog poretka. Međutim, naposljetku, razmjeri reformizma Margaret Thatcher počeli su iritirati ljude. Osjetivši da se tu jednostavno radi o prevelikim promjenama, neki su konzervativci razvili duboku averziju prema kompromisima

Pukotine Brexita
Ta je averzija u potpunosti vidljiva diljem procesa Brexita, koji je uvijek trebao završiti kao revolucija bez obzira na način kojim mu pristupili. Naravno, problem s revolucijama je da one otvaraju vrata za previše alternativa. Uslijed rasta mogućnosti za radikalnu reformu, otvaraju se nove pukotine. Kao što je bio slučaj u Francuskoj tijekom 1790-ih, revolucija uvijek naposljetku proždire vlastitu djecu.

Od ulaska Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu 1973., njegovi zakoni, propisi i upravljačke prakse postale su u sve većoj mjeri ispreprepletene s onima na kontinentu. Stoga se nekima u Britaniji činilo da Brexit nudi bijeg od kontinuirano promjenjivog svijeta. U procesu koji je više anti-konzervativan nego konzervativan, reapropriacija "suvereniteta" prvi je korak prema ponovnom uspostavljanju cjelokupnog političkog i socijalnog poretka. Ipak, ono što perceptivniji zagovaratelji Brexita moraju shvatiti, ponovno stvaranje modernog društva od temelja uvelike je nalik pisanju vlastitog programa za obradu teksta, dok biste mogli i samo upotrebljavati Microsoft Word. To osobito vrijedi za pravni poredak.

Temeljna promjena kao što je "reaproprijacija suvereniteta" iziskuje suočavanje s beskrajnim nizom trivijalnih pitanja koja unatoč tome imaju ozbiljne i nepredvidljive implikacije. Povrh toga, Brexit je nastao iz vizije demokracije koja je dosad bila u potpunosti odsutna iz britanske političke tradicije. Zapravo, populistički zagovaratelji Brexita raspiruju neprijateljstvo prema samim institucijama koje su stvorile Britaniju, to jest prema parlamentu i vladavini prava.

Akademija Prodajni Mindset

Iskusni stručnjak Vedran Sorić otkriva kako (p)ostati uspješan, pogledajte i poslušajte!

Veća produktivnost

Zašto je ovo najbolje ulaganje u 2026.

Tradicionalni britanski pristup demokraciji može se prepoznati u Edmund Burkeovom "Govoru biračima u Bristolu" iz 1774. godine.  Burke je tvrdio da, budući da je kreiranje javnih politika kompleksno i iziskuje niz kompromisa, treba odabrati dobro informirane predstavnike koji mogu donijeti odgovarajuće prosudbe o bilo kojem političkom izboru. Svaki od 21 konzervativnih članova parlamenta koje je premijer Boris Johnson nedavno izbacio iz stranke zbog odbacivanja Brexita bez sporazuma savršeni je primjer Burkeove vizije.

Jeziva koincidencija
Za razliku od toga, nova anti-konzervativna vizija odbacuje parlamentarizam i brani doktrinu neposredne pučke suverenosti. Ipak, u praksi, ta filozofija onemogućava primjenu suverenosti, jer ne pruža nikakvo sredstvo za upravljanje beskrajnim nizom svjetovnih i složenih političkih izbora s kojima se vlade moraju svakodnevno hvatati u koštac.

Izjava da će "narod" odlučiti neće to umanjiti jer jednostavno nema načina da se svako političko pitanje postavi javnosti. U budućnosti bi zasigurno mogla biti izumljena aplikacija koja se koristi umjetnom inteligencijom, a koja omogućava vladama ispitivanje javnog mnijenja o paketu reformi i kompromisima koji idu uz njega. Međutim, ta realizacija narodne demokracije iziskivala bi razinu društvene transformacije koja je u raskoraku s konzervativnim mentalnim sklopom. Populistička vizija također implicira ukidanje stoljetnih demokratskih institucija.

Primjerice, izvan demokratske zastupljenosti, tradicionalni konzervativizam također brani vladavinu prava, bez koje ne može biti ograničenja na izvršavanje ovlasti, bez obzira radi li se o tiraninu ili populističkom revolucionaru. Jeziva je koincidencija da je nedavna odluka predsjednice Zastupničkog doma Nancy Pelosi o započinjanju istrage s ciljem pokretanja Trumpovog opoziva donesena istog dana u kojem je Vrhovni sud Velike Britanije proglasio protuzakonitom odluku Borisa Johnsona o suspenziji parlamenta. Možda se istinski konzervativizam sprema organizirati povratak kako bi se suprotstavio nihilističkim varalicama koji djeluju u njegovo ime.

© Project Syndicate, 2019.