Trenutno u Europi postoje dvije strane. Jednu predvodi Macron, koji podržava migraciju. Drugu podržavaju zemlje koje žele zaštititi vlastite granice." Tako je mađarski premijer Viktor Orbán opisao europski politički krajolik tijekom sastanka održanog u kolovozu sa čelnikom Lige, Matteom Salvinijem, moćnikom u talijanskoj vladi.  "Ako me žele smatrati vlastitim glavnim suparnikom, u pravu su", odmah je odgovorio francuski predsjednik Emmanuel Macron. 

Čini se da i Orbán i Macron misle da će izbori za Europski parlament koji će se održati 2019. godine dovesti do političkog preustroja.  No hoće li tome doista biti tako? Hoće li birači na kontinentu biti suočeni s izborom između zatvorenog i otvorenog društva? Odgovor na to pitanje – koje je od središnje važnosti za budućnost Europe i povjerenja njenih građana u demokraciju – daleko je od izvjesnog.  Europski politički krajolik pruža neobičnu kombinaciju osobenosti i uobičajenog. S jedne strane, on prikazuje princip "sva je politika lokalna": stranke su duboko ukorijenjene u nacionalnim tradicijama,dok su paneuropske skupine samo labave, neutjecajne federacije. S druge strane, politička prelijevanja su snažna i valovi promjena redovno prelaze državne granice, protežući se cijelim kontinentom.

Dva dominantna igrača
Europska politika već dugo je strukturirana na temelju raspodjele na ljevicu i desnicu. Od prvih izravnih izbora do Europskog parlamenta 1979. godine do onih posljednjih 2014., Stranka europskih socijalista (PES) i Europska pučka stranka (EPP) zajedno su dobile između pola i dvije trećine glasova.  Tijekom razdoblja od 40 godina dva dominantna igrača upravljaju Europom kroz netipičnu veliku koaliciju.  Međutim, u više od šačice zemalja, ta podjela više ne karakterizira političku scenu.

U Poljskoj, Mađarskoj te većini zemalja središnje Europe, glavna konfrontacija je ona između neliberalnih nacionalista i proeuropskih liberala. U Francuskoj, 2017. godine izbor nije bio između ljevice i desnice, već između Macrona, šampiona otvorenosti (u čijoj sam kampanji bio savjetnikom) i Marine Le Pen, njegove sušte suprotnosti. U Italiji su dvije nove stranke protiv sustava čiji korijeni sežu krajnje desno i krajnje lijevo marginalizirale kako desni tako i lijevi centar. 

Doista se danas među pitanjima koja unose najveće podjele nalaze ekonomska otvorenost, Europa i imigracija. No, ona ne dovode do konkurencije između lijevog i desnog centra.  Oba su tabora prihvatila globalizaciju, iako možda imaju različite poglede oko toga kako se uhvatiti u koštac s njenim posljedicama. Oba su također aktivna sudionika u europskim integracijama, iako sklona oklijevanju. Dok se njihovi stavovi o imigraciji razlikuju, u Zapadnoj Europi oba su ju prihvatila kao činjenicu. Izbor između ljevice i desnice ne omogućava građanima pružanje podrške ili odbacivanje otvorene ekonomije i otvorenog društva. 

Nužni su novi tabori
Čini se da obje skupine zapravo nemaju nikakvih ideja po pitanju osnaživanja obespravljenih građana pripadnika radničke klase, dok zagovaratelji politike identiteta nude barem privid nekakve reakcije.  Istina, raskol između ljevice i desnice ostaje istaknut u nizu zemalja. Na njemu se također strukturira rasprava o domaćim pitanjima kao što su raspodjela dohotka i uloga države, kao i o nekim od sutrašnjih najvažnijih izazova, poput globalnog oporezivanja ili budućnosti rada.

Osnivanje novih tabora bit će potrebno kako bi izbori za Europski parlament koji će se održati druge godine doveli do veće jasnoće pitanja važnih za Europu. Unatoč pukotinama na obje strane, to se vjerojatno neće dogoditi. Ljevica se uvelike podijelila na (prilično oslabljeno) umjereno krilo i radikalne, djelomično antieuropske političke tendencije. U ovom smo trenutku suočeni s pitanjem hoće li se ukloniti brane koje dijele ove posljednje od nacionalističke desnice.

Talijanska vladajuća koalicija nagoviješta takav scenarij, dok u sve većoj mjeri antiimigracijsko stajalište Sahre Wagenknecht iz Ljevice (Die Linke) te gorljive i oštre anti-europske kritike Jean-Luca Mélenchona iz pokreta Nepokorena Francuska (La France Insoumise) nagoviještaju da bi neki radikalni ljevičari radije izgubili vlastitu dušu nego radničku klasu. No, čak i ako se brane ruše, nisu još srušene.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

S desne strane, Europska pučka stranka (EPP), stranka njemačke kancelarke Angele Merkel, odbila je povući granicu i reći u sve većoj mjeri nacionalistički naklonjenom, neliberalnom, anti-muslimanskom i čak antisemitskom Orbánu da ju je prešao. Bez isprika, Orbán u ovom trenutku tvrdi da je on istinski nasljednik Helmuta Kohla te da predstavlja srž stranke EPP. U govoru održanom u lipnju, on je na sebe preuzeo zadatak povratka stranke vlastitim kršćanskim korijenima. Posljedično, stranka EPP izaći će na izbore kao neobična koalicija koja se sastoji od zagovornika Europe i nacionalista, liberala i neliberala, pobornika različitosti, kao i pobornika kršćanskog identiteta.

Mračne izborne borbe 
Za rasplet starih struktura, trebao bi se pojaviti snažan glas za Europu i otvorenost. Postoje znatne spekulacije da bi Macron mogao igrati tu ulogu. No, pojavile su se prepreke. Njegov trud po pitanju reforme eurozone osujećen je zakašnjelim formiranjem njemačke koalicije i gubitka Italije kao partnera. Nadalje, gubi se borba za azil koju je kancelarka Merkel hrabro vodila: dvije godine nakon što je tvrdila da je Njemačka dovoljno snažna za otvaranje vlastitih granica, ona je suočena s ozbiljnim nazadovanjem na izborima, nakon čega su uslijedile tenzije unutar njene koalicije i povlačenje s čela Europe.

To sprječava budućeg šampiona otvorenosti u jasnom izražavanju vezano uz ključno pitanje. Najvažnije pitanje u ovom trenutku jest može li se Macron još uvijek nadati preustroju europske politike, ili mora priznati prevlast sila koje postoje i pomiriti se s osnivanjem saveza. Kako trenutno stoje stvari, izgleda da postoje znatni izgledi da izbori koje će se održati u svibnju 2019. završe nizom mračnih, uvelike taktičnih borbi. To bi bilo loše za demokraciju jer građani zaslužuju da im se ponude jasne opcije vezano uz ključna pitanja.

© Project Syndicate, 2018.