Pristupanje Europskoj uniji Hrvatskoj će u području zaštite okoliša donijeti značajne troškove, ali i koristi, čije pak novčane vrijednosti stručnjaci Ekonomskog instituta Zagreb i Instituta za energetiku i zaštitu okoliša Ekoenerg, koji su to poglavlje analizirali u okviru studije “Pristupanje Europskoj uniji – očekivani ekonomski učinci”, nisu mogli procijeniti. Približavanje standardima Unije u tom području, kako pokazuju iskustva novih članica, prilično je zahtjevno zbog bitnih razlika u zakonodavnom i administrativnom ustroju, zbog čega su nužna sustavne institucionalne i ogranizacijske promjene te investicijska ulaganja.

Razvojna politika
Budući da Hrvatska već duže vrijeme unapređuje nacionalnu politiku zaštite okoliša, analitičari EIZG-a i Ekoenerga procjenjuju da bi se i u slučaju ostanka izvan EU taj proces nastavio, no s neizvijesnim opsegom i dinamikom. Kako je zaštita okoliša dio šire razvojne politike, tako je i značajan ujtecaj makroekonomskog okruženja na stanje na stanje okoliša. Izostanak integracije u Uniju značio bi sporiji gospodarski rast, što povlači manju potrošnju energije i niže emisije stakleničkih plinova, pa tako gledajući i manji pritisak na okoliš. To bi, s druge strane, impliciralo i usporavanje smanjenja emisije onečišćujućih tvari. Ulazak u Uniju, pak, osigurava i stabilnija i izdašnija financijska sredstva za zaštitu okoliša, navodi se u studiji, u kojoj su naznačeni i konkretni prikazi investicijskih i operativnih troškova za nekoliko područja zaštite okoliša uslijed usklađivanja s europskim standardima. Tako će za prilagodbu zakonodavstvu Unije u području kakvoće zraka i klimatskih promjena za investicijske troškove trebati 9,8 milijardi kuna. Taj iznos odnosi se na razdoblje od 2005. do 2015. godine, kada se očekuje da će većina direktiva iz tog područja biti u potpunosti provedena. Usto, operativni i administrativni troškovi usklađivanja u tom dijelu godišnje se procjenjuju na 960 milijuna kuna. U području gospodarenja otpadom, samo za najzahtjevnije investicijske objekte do 2010. godine morati uložiti 5,88 milijardi kuna. Među ostalim, to obuhvaća saniranje postojećih 208 službenih odlagališta otpadom, te tri tisuće divljih deponija, licenciranje i puštanje u rad barem dva regionalna centra za gospodarenje otpadom s postrojenjem za mehaničko-biološkuz obradu i proizvodnju goriva iz otpada, potom izgradnju spalionice komunalnog otpada u Zagrebu, te gradnju spalionice opasnog otpada i unapređenje sustava izdvajanja biorazgradivih tvari iz komunalnog otpada. To ne uključuje i činjenicu da nakon 2010. godine se zahtjevi Unije u pogledu gospodarenja otpadom uvećavaju za sve članice, pa tako i za Hrvatsku. To znači da bi, procjenjuju analitičari, u slučaju ulaska u Uniju 2009. godine, Hrvatska morala investirati i u nove, dodatne objekte, sukladno preuzetim obvezama. Može se očekivati, stoji u studiji, da će nakon 2010. godine financijsko opterećenje rasti, a ključna će pri tom biti 2013. godina, do koje je biorazgradivi otpad odložen na odlagališta potrebno smanjiti za još 25 posto, odnosno za dodatnih 400 tisuća tona godišnje. Drugim riječima, do 2013. godine uz provođenje dodatnih aktivnosti vezanih uz primarno izdvajanje biorazgradivog otpada, trebalo u Hrvatskoj izgraditi još dva regionalna i nekoliko županijskih centara, te manjih spalionica ili kompostana.

Opskrbljenost vodom
U segmentu vodnog gospodarstva, uzete su u obzir procjene troškova prema strategiji upravljanja vodama, koji uključuju redovite poslove obavljanja javne službe u iznosu od 233 milijuna kuna godišnje, te troškove redovitih i tehničkih održavanja vodotoka i vodnih dobra, koji godišnje iznose 405 milijuna kuna za vode prvog reda i 510 milijuna kuna za vode drugog reda, kao i ulaganje u razvoj. Potonja stavka podrazumijeva ulaganja od 10 milijardi kuna u razvoj vodoopskrbe, kako bi se poboljšala opskbljenost stanovništva vodom na 90 posto, što je standard u EU.

Pročišćavanje komunalnih voda i sustav odvodnje

Oko 11,5 milijardi kuna ulaganja biti će potrebno za unapređenje sustava odvodnje i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda, dok je u području zaštite od štetnog djelovanja vode u obzir uzet konzervativniji pristup, koji podrazumijeva i nižu razinu ulaganja u prvom investicijskom ciklusu. Do 2010. godine tako bi trebala funkcionalnost sustava zaštite od poplava biti na prijeratnoj razini, a do 2023. trebale bi biti u cijelosti sanirane sve ratne i druge štete tog sustava, a 2025. godine funkcionalnost sustava morala bi doseći razinu od 90 posto.